Merna jedinica za sreću

Kad je bila mala, uvek je sanjala o tome da postane velika.

Volela je da mašta o bajkovitim mestima negde daleko, daleko. O brzoj vožnji uz vetar u kosi. Raskošnim haljinama uz sevanje bliceva. Šetnjama po crvenom tepihu.

Sanjala je o jednom velikom životu, čiji je soundtrack bio sačinjen od gromoglasnih aplauza. Krika oduševljenja. Zveckanja skupocenog nakita i vrtoglavo visokih potpetica. Život koji je mirisao na parfem gospođe koja je živela u prostranom stanu preko puta njihovog. Želela je takav jedan veliki život. Baš kao što ga je imala ona.

Koja je uvek nosila šešire sa širokim obodom i lakirala nokte u crveno. Svaki put kijala kada bi srela kakvog kućnog ljubimca. Ujutru hranila golubove u parku i svaki dan jela u drugom restoranu. Koja nije posećivala pijacu, jer nije nikada naučila da kuva. Nikada nije imala za koga.

merna-jedinica-za-srecu-blacksheep.rs

Imala je puno udvarača tokom života. Oduvek je bila lepa, ugledna i dobro situirana. I ona je isto tako jednom sanjala o kakvom velikom životu. Njena ambicija i jaka volja su joj ga na kraju i odsanjale. Nije pravila neke posebne izlete ni skandale. Celog života je bila prilično smerna. Pomalo sebična, puno tvrdoglava, a ponosna izuzetno, izuzetno.

Jednom je bila udata. Nije dugo potrajalo. Nešto im nije uspelo. Iz njihovog stana je stalno dopirao nekakav hladan vazduh. Retko kada smeh. Na samom početku poneki kikot.

Jednom prilikom, devojčicu je iz njenog sanjarenja trgnuo oštar zvuk. Poput onog kada je slučajno šutnila loptu prejako i razbila maminu vazu s mimozama. Na taj zvuk se najednom nadovezala lavina drugih. Dva isprepletana glasa uznemiravajuće jakih frekvencija. Devojčica je onako sanjiva došetala do ulaznih vrata i naslonila jedno uho na njih. Silina uzavrelih glasova i koraka su joj se činili sve bližim i bližim. Čuo se i zveket ključeva. Kroz ključaonicu je videla kako se širi jedan ogroman crni kaput. Za njim jedan par vitkih nogu. Bosa stopala. Usplahireno su jurila za tim kaputom niz stepenište. Kao za kakvom senkom s kojom je devojčica često znala da se igra, iako je znala da je nikad neće uhvatiti.

Otrčala je do prozora. Zatekla je odjek škipe guma i oblak dima od automobila. Lepu gospođu kako povijena stoji na mokrom asfaltu tog hladnog, hladnog novembarskog jutra. Kako joj na bosa stopala kaplju vrele suze. Kako kuka iz glasa. Kako kuka iz duše.

Trglo je naglo spuštanje roletni ispred očiju. Okrenula se i zatekla mamu kako stoji tik iznad nje.
„Eto vidis, mila. Rekla sam ti. Gordost je najveći greh.“

Od tada više nije želela tako veliki život. Porasla je i naučila da radi ono što voli. Udala se za svoju prvu ljubav. Samo njih dvoje i dva svedoka. Isključili su telefone i proveli ceo dan zajedno. Naredna dva u krevetu.

Svoju decu su učili da maštaju o ne tako velikim stvarima. Onim samo naizgled velikim. Zajedno su pravili velike gradove od jastuka i dušeka. Najlepše torte i kolače od vode i peska. Pevali pticama sa ljuljaški. Kitili jelku ukrasima koje su sami pravili. Osmišljavali koreografije na džinglove iz reklama. Slikali prstima po zamagljenim prozorima automobila. Sreću merili smehom i zagrljajima. Dobrim delima.

Para i nije bilo nešto mnogo. Suza još manje. Vodili su računa o zdravlju. Trudili se da pamte samo lepe stvari. U njihovom domu se uvek osećala toplina. Zajedništvo. Ljubav.

Njima nije trebao nešto mnogo veći život od onog koji su imali. Tih nekoliko malih koji su napravili, njima su bili sasvim dovoljni da skroje jedan baš po njihovoj meri. Pa, može se reći i veliki. Onako… Taman.

Autorka: Sara Savčić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.