Medijum i mleko

Mišel Babić bio je najpopularniji profesor Fakulteta i priznati stručnjak za mas-medijume te davne 1980. godine. Na njegova predavanja dolazilo se satima ranije, ako ste želeli da zauzmete mesto. Bilo je tu studenata sa drugih fakulteta, drugih profesora i akademika. On je smatrao to gubljenjem vremena i masovnim padom ukusa,  jer niko novinarstvo nije naučio na fakultetu, već u redakcijama, služeći kafu “nekom starom novinarskom pacovu”, na ulici. Imao je izuzetno uspešnu akademsku karijeru koja je krenula nekim drugim putem kada se suprotstavio režimu. Njegova ljubav sa Unom, studentkinjom novinarstva, bila je poslednja kap u čaši. Koštala ga je karijere, a nešto kasnije – i života. Profesora Babića sreli smo na klupi u parku pored Esplanade, hotela koji je predstavljao njegovu i Uninu slobodu. Insistirao je da razgovaramo bez diktafona, zato što “ta spravica samo smeta; neprijatna je; ograničena; indiskretna”. Kroz dim cigarete pričali smo o nekadašnjim vremenima, uticajima ljubavi; o starim počecima i novim rastancima.

Sećate li se vašeg prvog susreta sa Unom?

Kada sam je prvi put ugledao, sat mi je stao! Došla je u stan da uradimo intervju, moja žena joj je otvorila vrata. Ja sam spremao večeru. Sećam se njenog pogleda dok sam jeo testeninu i hleb. Šta ću, sirotinjska navika. Sećam se njene uplašenosti i neiskustva.  Želela je intervju, a dobila anti-intervju. Pripitomio sam je, jela mi je iz ruke. Saznao sam sve o njoj, a ona o meni ništa – “Una, uvek sama. Dvadeset i četiri godine. Roditelji razvedeni. Traume iz detinjstva: osluškivanje noćnih ljubavnih šumova iz očeve spavaće sobe. Osetljiva na izdajstvo. Poseduje snažnu želju da se izvuče iz prosečnosti. Pokušava da se probije u novinarstvo”.

Ona se vratila kasnije, da bi završila taj započeti intervju. Koje pitanje je ostavilo utisak na Vas?

Da, bila je upornija nego što sam mislio. Ja znate, ne volim te omladinske listove. To vam je kao da date deci da se igraju, dok vi radite nešto drugo. Tako se i ona igrala novinara, i ako negde pretera, bilo bi oprošteno, jer još su mladi, ima vremena da nauče. Mislim da je ona bila možda dvadeseta generacija koja me je intervjuisala. Uvek su to bila ista pitanja u krug, ni trunke kreativnosti. Sit sam toga…

Da li je onda taj njen mladalački bunt i gnev ono što vas je isprva privuklo njoj?

Ne znam da li je to bio bunt…On je tada bio samo dekorativni element mladih, a vidim ni sada ništa nije drugačija. Ona je imala, znate… U sebi je nosila nešto neobjašnjivo rečima. Njena duša je bila starija od nje, ne stidim se da priznam da me je držala u šaci od prvog susreta.

Bez obzira na to što ste bili oženjeni, i što imate dete?

Bez obzira na to.

Zar se niste zakleli na večnu ljubav svojoj supruzi?

Još ste vi odviše mladi da razumete kako se ovaj svet okreće. Vama je sve idealno, dok vam neko ne povuče tepih i izmakne tlo pod nogama. A ni to vam nije dovoljno… Vidite, ja ne verujem da je ljubav posebna i jedina. Ne verujem da ona oplemenjuje, kako kažu humanisti. Ona je teška kao bolest, i nema svako tu sreću da je preživi. A i ako preživi, zauvek će ostati ožiljci koji probadaju u određeno vreme – pri pomenu nekog imena, u predvečerje…

Ispostavilo se da je Vaša ljubav sa Unom bila destruktivna, niste uspeli da preležite tu bolest?

Nakon nje više nisam pronalazio smisla ni u čemu. Tadašnja situacija sa prodekanom je eskalirala, ostao sam bez radnog mesta. Nije me bilo briga. Znate, nakon Une ponovo sam učio da hodam, da dišem, da jedem.  Najteže mi je bilo da se smejem bez nje. Nisam je preživeo, iako sam se trudio. Nisam dao sve od sebe, ali koliko sam uspeo. Teško je buditi duhove prošlosti nakon toliko vremena, čovek prosto ne nalazi više reči, sve se ugasilo. Iščezavam polako, a iščeznuo sam odavno.

 

Unin zadatak zapravo je i bio da otkrije Vaše namere, jer prodekan koji je nekada bio Vaš prijatelj, nije uspeo da Vas pročita. Prodekan Vas je i ucenjivao kasetama sa satima materijala Vaših i Uninih razgovora… Jeste li očekivali, da se tako izrazim, “nizak udarac” od nekadašnjeg prijatelja?

Radije ne bih odgovorio na to pitanje. Imate li još pitanja, ponestaje mi cigareta…

Govorili ste da posle ljubavi ostaje rečenica “Divno izgledaš, ništa se nisi promenila…”, tamne ulice kojima ste se vraćali posle ljubavi; prepune pepeljare i prazno srce; navika da se pale dve cigarete istovremeno, iako nikoga nema u blizini; posle ljubavi ostale su čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u “Esplanadi”. Imate li još uvek te čaše?

Posle ljubavi ostaje svašta i ne ostaje ništa! Te čaše razbijene su odavno. Komadići stakla razliveni po podu stana, ostali su tako danima. Nisam imao hrabrosti da ih pokupim, znao sam da kupim i bacam poslednje fragmente naše ljubavi. Stajali su tako na podu, beživotno, kao i ja. Svaki put kada ih pogledam bilo je kao da se svaki delić stakla urezuje i pravi žive rane na duši, ili onome što je od nje ostalo. Te čaše bile su poslednji fizički dokaz našeg postojanja koji sam dugo čuvao. Čak sam i šnale, koje su se uvek pojavljivale niotkuda, sve bacio…

Kažete da često dolazite ovde i posmatrate Vašu sobu koju ste redovno uzimali u “Esplanadi”. Poželite li nekad da se taj dan drugačije završio? Da niste potpuno razočarani i izdani saznanjem da je Una sve Vaše kasete predala prodekanu da bi Vam se osvetila, otišli u tu sobu gde ste, razmišljajući o svemu, zaspali sa cigaretom u ruci?

Ne, nisam planirao da zaspim, ako na to insinuirate. Ali jesam zaspao.  Sa rukama ispod glave, i pogledom uprtim u tavanicu, spavao sam. I spavao. Spavao…

Za kraj, možete li da dovršite rečenicu: “U Našoj Avangardi…”?

U Našoj Avangardi postojala je ljubav.  Jedina. Sama. Naša. Nedostojna nas grešnih. Zato nas je i izdala.

Razgovarala: Tijana Veljković

Fotografija: wannabemagazine.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.