Matora za spust?

Sve je belo. Jednostavno, prekriveno i umotano u to belo. Nežno pada, pa mi se vrti u glavi. Stojim na vrhu jednog belog brda. U belom selu, negde u Srbiji. Iza mene je bela kuća iz koje dopire neka čudnjikava muzika. Mešaju se stilovi, jer brat zajebava stari radio. Čujem njegov smeh i majku kako pevuši. Posle par minuta mu kaže: „Pa, pusti neku pesmu do kraja!“ Okrećem se ka beloj kući i dovikujem: „Kraj ne postoji, ljudi!“ Eho te rečenice se prožima sa belim. Zveči escajg. Šušti praznično. Baka poentira: „Zamolite je da ne filozofira, Božić je! Pretvarajmo se da smo normalni, makar za praznik.“

Osmehnula sam se i spustila sam svoju guzicu na belo. Pogledala sam na gore, isplazila jezik i počela sam da jurim pahulje. Ukus detinjstva.

Napravila sam jednog anđela u snegu. Osećaj detinjstva.

Otresla sam belo i osvrnula se oko sebe. Nikog nije bilo. Nakrivila sam kapu i bacila pogled na brdo. Prazno je. Znate, kad sam ja bila mala, na tom brdu se belo mešalo sa šarenim kapama, debelim mokrim jaknama i  rumenim obrazima. Vrištali smo od sreće. Spuštali se i vraćali na vrh. Zadihani, umorni, ali smo se vraćali. Pa opet spust. Na sankama, džakovima i gumama. Neki su imali i kliska ili neke fensi kese. I to je sve što nam je bilo potrebno za sreću – malo plastike i drveta. Počeli smo da se pretvaramo da smo normalni… i nekako smo zaboravili da se igramo. Jednostavno smo počeli da komplikujemo. Izgubili smo se u sazrevanju, u prevodu, u priručniku za samopomoć, u praznoj kafi, u kuvaru sa fenomenalnim nazivom „Sve za 15 minuta“. Ne znam što. I ne znam gde. Planiram da unajmim psihijatra i da ga pitam: „Jesam li ja normalna, ako i dalje verujem da sve možemo i za manje od jednog minuta? Ili za par sekundi uz primesu plastike i drveta?“ I takođe, kad sam već rešila da platim nekome da me sasluša i da mi da „učene i medicinski korektne“ odgovore na moja pitanja, čika psihijatra ću pitati da li je izvodljiva sledeća konstatacija gospoje Čalić: „Ti Tijana možeš da budeš sve što poželiš.“ Objasniću mu da se ova konstatacija ne odnosi na priče koje pišem, jer razume se, u svojim pričama nekako uvek ispadnem faca. Egocentrik, romantik, maštar… Suština je i ta da me ljudi pitaju da li sam u realnosti ista kao ona Tijana iz priča. Suština je da me fikcija voli.

U to ime, dok ne dobijemo odgovore o normalnosti i igranju u današnje vreme, odlazim da izbunarim svoje stare sanke. Nakriviću šarenu kapu i pomešaću kosu sa belim. Ne treba mi psihijatar da mi kaže da li sam matora za spust. A, belo selo neka priča kako sam vrištala od sreće. Belo nekad nije jednostavno, prekriveno i umotano. Belo nekad ne pojede sve.

Autorka: Tijana Banović

Fotografije: pinterst.com

1 Komentar
  • Anonimni
    Objavljeno 13:51h, 08 januara Odgovori

    Voli te fikcija i još neko.

Ostavi komentar