Maslačak

Ostavila mi je

Maslačke pod prozorom

Junskog dana

U 16:35,

Rekla je :

“Oni su sloboda”

Dok ih je ređala u moju kosu

I pravila se da ne razumije,

Da sam slobodno

Izabrao nju.

Slušao sam

Kako govori poeziju,

A ona bi do jutra

Slušala mene,

Naslonjena na puku slučajnost

Melodičnog udarca

Čaše, o čašu,

Duše, o dušu,

Riječi, o riječ.

Nosila je smiješne haljine

I bezbrižno me u njih umotavala

Nesvjesna da sam

Nehatno postao

Bijeli vez na njenoj kragni

I da konačno,

Do danas tu pripadam.

Zavolio sam taj par očiju

U kojima sam

Sebe izgubio,

Po čijem sam treptaju

Mjerio taktove,

Iz čijih suza

Nizao san.

Nosila su me nemirovanja

Sve do njene bijele haljine,

A onda…

Onda sam jednom u 12:15

Odlučio da je ipak ne želim.

Zapakovala je dušu u kofer

I ćutke izašla iz moga stana,

U haljini na tufne,

Sa suncem u grudima

I mojim smislom

Napustila je grad.

Nakon vijeka

Kroz crven koverat,

Na polje maslačka

Slobodu sam spustio

I našao je

Kako pod nebom

K’o biser niže

Dušu, na riječ.

Autorka: Teodora Košarac

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.