MARKO GALIĆ: Svaka priča zaslužuje da bude ispričana

On je budući lekar, čovek koji leči rečima i gradi svet oko sebe mislima. U poslednje dve godine piše, stvara i osvaja brojne nagrade. Kako je to biti pisac u ranim dvadesetim, i uz to još i pisac u Srbiji pitali smo Marka Galića.

 

Možeš li da izdvojiš trenutak za koji bi rekao: tada sam shvatio da ću biti pisac?

 

Mislim da je u pitanju niz trenutaka koje doživljavamo dok zamišljeno gledamo u plafon ili pokušavamo da odgonetnemo nametnuta pitanja. Tako sam ja osetio promenu, želju da pišem i stvaram. Inspirativni naleti, nezadrživa potreba da se zabeleži misao, apstrakcija koju prikazujemo, haos koji uobličavamo. Bio sam dosta uspešan u pisanju školskih radova i često bih nailazio na pohvalu profesora književnosti. Još u osnovnoj školi sam dobio svoje prvo priznanje i bio sam neopisivo zadovoljan. Tada sam počeo da se fokusiram, usmeravam svoju pažnju, uviđam da nešto mogu da učinim i da to nešto ne želim da izgubim. Nisam siguran da “nešto” mogu ili smem nazvati talentom, čitaoci su tu da donesu odluku umesto mene.

Šta znači biti pisac na samom početku 21. veka u Srbiji?

 

Biti pisac na samom početku 21. veka u Srbiji je zaista nezahvalna pozicija, ali to se može sagledati na dva veoma prosta načina. Da li pišemo kako bismo negovali smisao ili pišemo da bismo ostvarili materijalnu egzistenciju? Stanje u našoj državi zahteva široku zastupljenost komercijalne književnosti, upravo one koja će obezbediti dovoljno prihoda i to nije velika tajna. Neretko je upravo ta književnost dosta nekvalitetna i zaista poražavajuća slika današnje književnosti. Mali broj ljudi koji poseduje talenat dobija priliku da o trošku izdavačkih kuća publikuje svoj rad. Često je to najveća prepreka u stvaralaštvu talentovanih individua. Kada dođe trenutak da pisac o tome razmišlja, mislim da je neophodno da sebi postavi pitanje: “Smisao ili materijalna egzistencija?”

Ostatak je prepušten okolnostima.

Kako se pisanje i medicina slažu u tvom životu? Ko koga leči?

 

Dosta se dobro slažu, zaista je tako. Medicina je, pored toga što je zaista teška, jedna izuzetno zanimljiva i ekspeditivna nauka koja otkriva dosta toga o nama, našem životu, našem postojanju. Usvojene zanimljivosti mogu otvoriti brojne horizonte na polju pisanja i ja sam upravo izabrao jednu od zanimljivosti koju obrađujem u romanu. Naime, radi se o čoveku koji pati od Alchajmerove bolesti i pisanjem stvara nove uspomene i nove životne izazove. Mislim da je to važna priča koju treba podeliti. Naravno, nisam zadržavao suvoparne detalje o ovoj bolesti, već sam je obradio na poetičniji način, kako bih pored njene grozomorne prirode pokazao koliko smo zapravo ranjivi kao čovečanstvo. Kompleksna, veličanstvena, bolest koja može izbrisati sve što jesmo, što smo bili i što možemo biti.

 

U kojoj meri su podsticajne nagrade koje dobijaš za svoj rad? Kada si bio najzadovoljniji i najispunjeniji svojim delom?

 

Nagrade koje dobijam jesu podsticajne, ali ono što se izdvaja, nadilazi sve nagrade i priznanja jeste komentar osobe koja čita, osobe koja prepozna srž, uhvati nit koju sam pokušao da prikažem. Mišljenja, konstruktivne kritike, zapažanja- fundamentalni elementi motivacije i usavršavanja. Trenutak kada sam bio najzadovoljniji i najispunjeniji svojim delom, bio je trenutak kada sam napisao poslednju reč romana i stavio tačku na priču koja je obeležila blizu četiri godine mog života. Neverovatan je to trenutak, moram priznati. Želiš da završiš reč, jednu prostu reč, ali postaje teško. Iako iza sebe imaš više hiljada istih, poslednja je uvek najteža, sadrži osnovnu notu i težinu čitavog dela. Odgovornost je to i privilegija, naravno.

Kakva to priča zaslužuje da bude ispričana?

 

Teško pitanje, ali rekao bih da svaka priča zaslužuje da bude ispričana, ukoliko onaj koji pripoveda ume da je oživi na jedinstven način. Priča može biti kompleksna ili prosta, fantastična ili realistična, ali treba ostati jedinstvena, neponovljiva, dosledna i snažna.

 Koje knjige su uticale na tebe u detinjstvu? Šta trenutno čitaš?

 

Najviše sam uživao u redovima naučne fantastike, kao i svako dete u potrazi za nepresušnim izvorima avanture. Voleo sam i volim da čitam, bila je to i ostala jedna fiziološka potreba, nešto što me ispunjava životnom energijom i entuzijazmom. Dakle, bila je tu naučna fantastika, potom je na red došao Markesov “magični realizam” koji tek sada uspevam da spoznam u svim njegovim bojama. Naravno, tu su srednjoškolske lektire koje su me oblikovale na više različitih načina. Uživao sam u redovima Danila Kiša i tu bih se zaustavio sa domaćim ostvarenjima, jer on je ostavio najviše uspomena i putokaza u meni, ali nikako ne osporavam znatno veća imena naše književnosti. Ono što reprezentuje našu prošlost, jeste ono što cenim u našoj književnosti. Izraz moderne domaće literature poprimio je jednu vrstu groteskne grimase, ali svakako postoje oni koji nadilaze očekivanja. Neću ih imenovati.

Trenutno istražujem Hesea, Modijanija, Ficdžeralda…

Gde će biti Marko Galić za 5 godina?

 

Nadam se da će polagati Hipokratovu zakletvu u koju će verovati. On će poštovati ljudski život i nastojati da ga veliča, stavljajući sopstveni u službu humanosti. Neće to uraditi zato što zakletva tako nalaže, neće to uraditi zato što društvo od njega nešto očekuje. Ako ipak bude tako, biće veoma razočaran. Verujem da će nastaviti pravim putem, jer on zna da je to svrha njegovog izbora. Nadam se da će nastaviti da piše i da će zadržati ljude koje voli.

Zašto si ti “crna ovca”?

Postoji u meni nešto crno, ali ne mogu da se žalim. Ume da bude teško i mračno. Ume da donese veliku radost i spokoj. Polihromatsko crnilo, oksimoron koji živi unutar svake crne ovce.

 

Razgovarala Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.