Malter za snove

– Sećaš se kad si pisala neku priču i onda si ubacila deo o zidu? Kao dođeš do njega i ne znaš šta ćeš dalje, a on ti se samo kezi.

– Sećam se.

– Mislim da sam i ja stigla do tog zida. Samo što se ovaj moj ne kezi.

– Znači, mučiš muku sa ozbiljnim zidom?

– Nemoj da se sprdaš sa mnom, nego mi završi priču. Kako si ga srušila?

Zidovi niču stalno – u gradu, među ljudima, u nama. Niču kao pečurke posle kiše. Niču.

Možeš da ih preskočiš, da lupaš glavom, da ih šutiraš, rušiš, da ih planski obaraš, da ih preletiš, da ih potisneš u zemlju. Najviše volim metodu „zakucavanja“. Nabavim eksere, fotke i reči. Poslažem ružne reči i mutne fotke na jednu stranu, a na drugu odvojim sve one koje su tople, meke i ljudske. Tog momenta i jedna i druga strana zida postaju podsetnik za vraćanje sebi. Rađanje.

Kažu da ne možeš da biraš gde ćeš da se rodiš. E pa, mislim da možeš! Više puta sam se rodila pred svojim zidom. I iznova i iznova se rađam.

Mutne fotke i reči sa zida često vetar raznese, dok one čiste i lepe bogme stoje dobro zakucane!

malter-za-snove

Tu je fotka bakinog slatka od šumskih jagoda. Uštipci. Žuti i debeli rezanci iz domaće supe. Kad preko pogače stavim kajmak i tucanu papriku. Kad majka stegne mene i brata za mišicu, dok prelazimo ulicu. Kad nam krpom oštro briše musave face. Kad me teraju da jedem rovito jaje pre škole i da delim kiflu sa ostalom decom, a ne samo sa simpatijom. Kad imam izlazak „dok ne padne mrak“. Kad ti objašnjavaju da kraste i fudbal nisu za devojčice. Kad me tetka našminka i namaže nokte. U crveno. I ti rasteš i uživaš u tome što samo treba da se igraš, da uradiš domaći i da dočekaš taj šesnaesti rođendan. I motor. Da dočekaš taj mali motor i velikog i odraslog sebe.

Posle šesnaestog, dođu fotke sedamnaestog rođendana. Ne osećaš da si veliki.

Posle osamnaestog osećaš da te hormoni opasno rade i da dečaci drugačije mirišu. Prestaješ da brojiš godine. One sad broje tvoja rađanja.

I rodiš se opet u tom Beogradu. Duško Radović kaže da je to dovoljno. Meni ne bude. Pa nastavim da se vraćam sebi na jednoj klupi u Tašmajdanskom parku.

Na Brankovom mostu, dok šetam bosa i gledam u baner na kom je Džordž Kluni. U onoj tački između njegovih obrva i nosa.

Na ramenima najboljeg druga. U hitu iz osmadesetih. U prašini na koncertu. Kad osećam svoje srce.

Na terasi onog džez kafića na vrhu zgrade. Centar sveta. Dobro, možda baš to  i nije onaj knjiški centar sveta. Meni je centar, jer sam tu uvek srećna.

U amfiteatru u kom sam stekla neko znanje i prijatelje. I to neko znanje i prijatelji su stekli mene. A to je ono što se ne oduzima!

U jednoj sobi, na jednom krevetu, uz zvuke tramvaja i Bob Marlija. Tu sam se baš onako fino vratila sebi.

Kad sam verovala da misli samo na mene. Što bi neko mislio samo na mene? Što bi se neko prepustio samo meni?

Kad mi je rekao „hajde sa mnom nešto lepo“. Kad mi je neko drugi rekao da „nije prijatno biti malter za tuđe snove“. Kad je neko treći rekao „intuicija – to smo mi“.

Kad sam čula verziju na klaviru, pesme „I’m into You“. I skontala da smo svi mi u nekome. I da je neko uvek u nama. Sa fotkama iz detinjstva, parkovima, mostovima, zvucima tramvaja i srca, rečima i zidovima.

Srušenim.

Obojenim.

Zakucanim.

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: weheartit.com

1 Komentar