Mali Princ


„Tražim prijatelje. Šta znači to pripitomiti?”-reče mali princ

„To je nešto što se davno zaboravilo”, reče lisica. „To znači stvoriti veze…”

„Stvoriti veze?”

„Naravno”, reče lisica. „Ti si za mene samo mali dečak sličan stotinama hiljda drugih dečaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom…”


***

Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsećaju me ni na šta. A to je tužno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Biće divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsećaće me na tebe. I ja ću voleti šum vetra u žitu…” Lisica ućuta i dugo gledaše malog princa: „Molim te… pripitomi me”, reče ona.

***

Mali Princ je oduvek bio zagonetna knjiga za mene. Imala sam osećaj da svaki put kada je pročitam, ona nosi neko novo, do tada neshvaćeno značenje. Do trenutka dok nije poprimila svoje trajno značenje za mene, jer sam upozala Malog Princa.

Ne, ovo nije naučna fantastika. Ovo je zaista priča o Malom Princu – mom Malom Princu.

Upoznala sam ga u oktobru 2014 god. Ležao je u krevetu i mirno ćutao. Prišla sam mu i pitala da sednem pored njega, što je blago nasmejano dozvolio. Nisam znala kako da započnem razgovor, ali sam želela da popunim njegovo vreme. Znate, on je imao mišićnu distrofiju. To je jedna strašna bolest koja izjeda naše mišiće, dok ne ostanu samo kosti sa našom tankom kožom- i naš savršeno funkcionalan mozak koji sve to oseća. On je tada imao 22 godine, i nije više mogao da se pomera. Uglavnom je ležao i bio sam, skupljen u nevoljnoj poziciji koju su njegovi skoro nepostojeći mišići smatrali najpogodnijom. Sa aspekta moje profesije, ja više nisam mogla ni na koji način da mu pomognem. Nisam mogla da oteram bol, nisam mogla da stvorim mišiće, nisam mogla da mu ispravim noge i ruke, i nisam mogla da učinim da ponovo hoda. Mogla sam samo da pričam sa njim- mogla sam da mu budem prijatelj.

mali-princ-blacksheep.rs

Svaki dan bih odvojila barem sat vremena i došla do njegove sobe, sela na njegov krevet, i pričala sa njim. Kakve su sve neopisive priče ti zidovi čuli. O strašnom ocu koji je imao jaku ruku, i o brižnim sestrama koje više ne govore isti jezik kao on. O usamljenim noćima u bolnici dok su čekali na čarobni lek, koji nikada nije stvoren. O vremenima kada je trčao i skakao, o vremenima kada je sedeo, i o vremenima kada je ležao. Ti zidovi su čuli najiskrenije želje i nade koje su već u samom svom začetku bile toliko beznadežne, i nisu imale šanse u ovom surovom svetu.

Jedne večeri mi je rekao:
„Znaš, ja nisam ljut. Nisam ni zavidan. Ja ne zavidim ljudima koji mogu da hodaju i trče. Znaš li zašto?“
U tom trenutku, bila sam skamenjena, i ne znajući šta da kažem samo sam promumlala tiho „Ne“.
„Nisam ljut jer ja sebe nikada ne sanjam ovako. Ja kada sanjam sebe, ja mogu da hodam, i mogu da trčim. I ne izgledam ovako. Znaš, ja sam hteo da budem pilot. Avioni su tako ogromni i snažni.“

U tom trenutku, zaista nisam znala da izgovorim prave reči. Koje su prave reči koje treba reći u tom trenutku? Razgovor je nastavio svojim putem o avionima, koliko su veliki i dokle mogu da idu. Koje sve vrste postoje, i zašto su posebni. Tada sam mu  obećala da ću mu kupiti knjigu „Mali Princ“.

Znate, za mene je on bio mali princ. Bio je tako malen na prvi pogled, toliko slab u svom malenom telu, ali toliko psihički jak. U svojoj glavi, on je bio div. Bio je svestan svega što se dešava oko njega, svoje usamljenosti, svoje nemoći, dok je sa druge strane živeo svaki dan sanjajući o avionima i dalekim prostranstvima u četiri zida svoje sobe. Neću vas lagati, ja sam znala koji je krajnji ishod našeg prijateljstva. Znate, i srce je mišić. I naša pluća pokreću mišići. Ja sam birala da budem lisica.

***

A kada se dan rastanka približi reče:
„Ah!” reče lisica… „Plakaću”.
„Sama si kriva”, reče mali princ, „nisam ti želeo nikakvo zlo, ali ti si želela da te pripitomim…”
„Naravno”, reče lisica.
„Ali ti ćeš plakati!” reče mali princ.
„Naravno”, reče lisica.
„Znači, time ništa ne dobijaš!”
„Dobijam”, reče lisica, „zbog boje žita”.

***

  1. oktobra 2015 mu je bio rođendan. Poklonila sam mu knjigu i zajedno smo je pročitali. Rekla sam mu da me podseća na Malog Princa.
  2. decembra 2015. moj Mali Princ se vratio na svoju planetu. A ja sad imam boju žita.

Autorka: Kristina Milosavljević

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.