Mala bezimena priča

Polako i tiho, gotovo šapatom, govorila mu je o zvucima. Što je bolje umela, opisivala je muziku uličnih svirača, crvrkut nevidljivih ptica i galamu razigrane dečurlije. Vešto i lako tumačio je oblike koje su, izgovarajući reči, formirale devojčine usne boje kajsije. Kao da joj vraća prijateljski dug, mladić je, pažljivo kao da gradi kulu od sitnih komada stakla, opisivao perje vrabaca koji čekaju svoje mrvice, odeću čoveka koji na ulazu u podzemni prolaz svira gitaru, blatnjave cipele dece što skakuću po obližnjoj barici. Devojka je verovala njegovim rečima, jer je u njenim zenicama plutala čista tama, kroz koju se naziralo jedino ništa. Mladić se, pak, podupirao devojčinim pričama, jer se nije mogao osloniti na tišinu u svojim ušima.

dijana-jelenkov-blacksheep.rs

Ako je ikada i poželeo da sazna da li usne sa kojih je godinama čitao priče o muzici imaju i ukus zrele kajsije, mladić to nikad nije izrekao naglas. Reči bi ugušila tiha bojazan da će se devojka uvrediti, ustati sa drvene klupe u parku i otići. I da, ako se i bude vratila, njene priče nikada više neće biti iste. Čak i da je bar jednom zagolicala želja da prstima istraži oblik njegovih šaka, devojka je o tome ćutala. Možda bi na njen dodir iznenađeno trgao ruku, i prestao da govori o bojama prolazećih vagona i licima putnika koji mašu sa prozora. A njoj se činilo da niko drugi ne bi umeo da joj dovoljno verno dočara nijanse sveta, kao što je i on bio skoro siguran da u tuđe opise melodija i tonova ne bi mogao da poveruje.

Da li je iko od njih zaista nosio u sebi neku malu, neizgovorenu čežnju? Mi to ne znamo. Možda… možda zna priča. Ali priča ćuti, i ostavlja nas da u blaženom neznanju slušamo šuštanje kiše, i gledamo vodene kapi kako se polako, bez žurbe, slivaju niz prozorska okna.

Autorka: Dijana Jelenkov

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.