Maktub

,,Maktub“, rekla je

i više nisam znao odakle potičem,

koje sam vere

niti koga sam voleo pre,

znao sam da postoji jedan grad,

jedan jezik,

da postoji ona

i zapisano je:

Ona je moja vera i svetogrđe,

ona je moje napuštanje i ponovno rađanje,

ona je ornament na zidovima iza kojih sam se skrivao,

ona je mit utkan u svim mojim pričama

koje sam pričao uzaludno

i nijedna se nije pronašla,

,,Maktub“, rekla je

i nisam razumeo

jer arapske noći sam ostavio iza sebe,

sada ih se samo u snu sećam,

posećujem piramide,

posećujem spaljene gradove

kojima sam se nekada vraćao iz ratova

tražeći nju prošlu, ali moju

i zapisano je:

ona je moj grad koji se uzdiže nakon što je sravljen sa zemljom,

ona je prvi pogled na more posle dugog puta,

ona je moje more kome ne trebaju reči,

ona je zvuk mora koje govori onima koji vole,

,,Maktub“, rekla je,

a ja sam plakao kao dete

jer pišem priče koje ne postoje,

smišljajući im kraj na horizontu

iako nam horizonti nisu uvek isti,

pišem o očima koje ostaju,

pišem o njoj koja ostaje,

dok vreme i dalje teče u jednom smeru,

a zapisano je:

ona je zrak Sunca koji se prelama kroz tamne zenice,

ona je molitva dok polubudan tražim odgovore,

ona je odgovor na svako nepostavljeno pitanje,

ona je pitanje svim onima koje su tražile mesto na mom ramenu,

,,Maktub“, rekla je,

i ja sam je grlio da ne bih govorio

jer nisam znao šta to znači,

nisam znao šta sve ovo znači

ni što volim nju

koju ne poznajem,

ali je znam,

samo sam je grlio i razmišljao o vremenu,

ona je tu i ona je moja

,,Maktub“.

Autorka: Dragana Prespljanin

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar