12 apr MAGLA I NEBO
Bijelo nebo sakri sunca svjetlost, sjajnu,
Zakloni ju plahtama od snova, tanano.
K’o da nebo krije, neku li joj tajnu;
Nešto nam daleko, teško i neznano.
Zvuk ne pravi, dodira ne daje nikom’,
Ni vida jasnog, ni sva, tijela našeg, čula;
Da poznade i kaže – može samo čovjek lakom –
Mis’o je to! No je samo nebo, hrabro što ju čuva.
Od srca ju štiti, fenjera, rukom ljudskom
Fitilja uvučenog, vatre blage i prigušene;
Noktima crvenim iz rukava satenskog, sa maskom,
Što zagreba i krv pusti na sne, k’o pijune srušene.
Ne znam ko je, ali je tu, divna žena
Što, k’o i ja, sebi traži ravna, titanska srca;
Što joj ljubav, k’o i meni, obavi maglovita koprena,
No je ispod, zna se, grotlo sjajna sunca.
Tužna, ipak, sjedi – čeka nebo maglu da rastjera.
Dokona krasota vanjska, nutrine uvele, prazne;
Ne zna da vodu naliti treba, život u sebi da potjera
Ka nebu – neg’ si, tužna, traži veće kazne.
Žiži, velim, vatra i u meni, manje sjajna
A jednako vrela; vremena, da požar raširi, sebi traži.
Ta, isto je i tebi – nek’ ti ljubav sad ne bude tajna!
Tek se pokreni, pravilo statike u srcu ne važi.
Bijelo nebo sakri sunca svjetlost, sjajnu,
Zakloni ju plahtama od snova, tanano.
K’o da nebo krije, neku li joj tajnu;
Nešto nam daleko, teško i neznano.
Autor: Mladen Đurić
Fotografije: weheartit.com
Nema komentara