Luka Stjepan Delić: Pisanje kao neprekidan prostor čiste mogućnosti

Luka Stjepan Delić rođen je u Zagrebu 1990. godine, gde studira francuski jezik i književnost, kao i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Nakon višegodišnjeg pisanja proze i poezije, krajem 2015. godine Naklada Ceres objavila je njegov prvi roman, Veliki humanist. Osim za književnost, Luka se zanima i za film – snimio je nekoliko amaterskih filmova, a bavio se i filmskom kritikom. U intervjuu smo razgovarali o njegovom romanu i položaju mladih umetnika na kulturnom prostoru regiona. Ovaj razgovor vodili smo odbrojavaći poslednje dane 2016. godine i poželeli nešto svetlije dane u narednoj godini i sebi – i drugima.

Ono što mlade koji se bave pisanjem i razmišljaju o objavljivanju prvenca, koje se obično čini nedostižnim, verovatno zanima kako izgleda put mladog autora do prvog romana? Kakve su okolnosti u Hrvatskoj i kako je u tvom slučaju sve to teklo?

Iako sam počeo pisati mnogo ranije, tek sam s dvadeset godina – kada sam započeo rad na Velikom humanistu, odnosno posljednjoj inačici teksta na kojem sam radio i ranije – odlučio objaviti knjigu. I uvjeren sam u njezin uspjeh, usprkos sklonosti pesimizmu i činjenici da se kao mladi pisac vrlo teško probijam u svijetu književnosti. No izdavača sam zapravo lako pronašao jer mi se moj urednik, gospodin Dragutin Dumančić iz Naklade Ceres, javio vrlo brzo nakon što sam mu poslao tekst. Njemu dugujem veliku zahvalnost jer je vjerovao u mene i pružio mi priliku koju inače ne bih dobio. Bez njega vjerojatno ne bih pronašao izdavača. Mislim da okolnosti u Hrvatskoj nisu dobre i da je mladim autorima suviše teško objavljivati svoje prvijence. Većina nakladničkih kuća je usredotočena na tržišni uspjeh, pa je mladim autorima teško pronaći izdavača upravo zato što su mladi i nepoznati, zbog čega ih izdavači ne žele jer smatraju kako su neafirmirani autori nesigurna investicija. To je paradoks. No uz mnogo volje i ustrajnosti ipak je moguće. Mladim piscima savjetujem neka godinama rade na svojim tekstovima i neka ih ne šalju nikome dok ih ne „usavrše“, a kada zaključe da je njihov posao gotov, neka ih šalju svim nakladničkim kućama istovremeno. Bit će sretni ukoliko im se itko uopće javi, kakav god odgovor bio.

luka-blacksheep-rs

A onda na red dolaze pitanja sredstava, distribucije, skromne recepcije…

Prije objavljivanja svojeg prvog romana naivno sam smatrao kako će, nakon što napišem knjigu te pronađem izdavača, moj posao biti gotov. Naprotiv, nakon što sam sve to postigao pojavilo se pitanje troškova objavljivanja knjige – računati na financijsku potporu grada ili države po mom je iskustvu posve uzaludno i beskorisno – kao i problem promidžbe, s kojim se još uvijek mučim. Mladome autoru kao što sam ja teško je uopće dobiti ikakvu književnu kritiku. Kada bi se negdje pojavila kritika koja bi moj roman proglasila smećem i promašajem, a njen autor mi savjetovao da odustanem od pisanja, bio bih sretan i vrlo zahvalan jer bi barem netko nešto napisao o knjizi.

Pre ovog romana pisao si poeziju i kratku prozu ali si na kraju odlučio da to ne objavljuješ.

Poezija i novele koje sam pisao bile su vrlo osobne i bavile su se temama kojima se namjeravam vratiti u budućim djelima, no razlog zašto sam odlučio da neću niti pokušati objaviti zbirku koju sam napisao nije bio taj što bi mi bilo neugodno objavljivati osobnije tekstove, već to što sam se tada smatrao premladim da bih objavio knjigu. Vjerovao sam da bih jednoga dana zasigurno požalio što sam je objavio. Vjerojatno bi doista bilo tako, kao što sam već nekoliko puta požalio što sam objavio roman. Uzrok tome je moje trajno nezadovoljstvo tekstom. Muče me čak i detalji poput toga što u knjizi ponegdje nedostaje poneki zarez ondje gdje bi ga trebalo biti, i slično, pa rijetko otvaram Velikog humanista jer se svakog puta bojim da ću pronaći neku novu pogrešku. A kada se to dogodi, onda mi doista bude muka. Najteže mi je bilo prvog tjedna kada je roman tek objavljen. Znao sam očajavati i preispitivati jesam li upropastio svoje – kako sam tada smatrao – životno djelo i jesam li uništio sve ono što sam mogao biti time što sam objavio nesavršenu knjigu. No na kraju sam se pomirio s time da je moj rad na toj knjizi završen i da se moram okrenuti budućnosti, jer inače bih na svakom tekstu mogao raditi u vječnost i nikada ništa ne bih dovršio. Razmišljajući na taj način, možda bih mogao zaključiti da sam pogriješio što nisam objavio i zbirku. No koju god odluku donio, na kraju ću uvijek žaliti.

Tvom prvom romanu može se pristupiti na različite načine – kao crnohumornoj parodiji, političkoj satiri, antiutopiji, a istovremeno je u njemu i odjek lirskog senzibiliteta. Kako bi ti odredio svoj roman?

Mislim da te riječi dobro opisuju moj roman. Svojevremeno mi je sinulo kako bih mogao reći da je to „sociološka, politička i filozofska parodija svijeta“, što bi, iako zvuči jako pretenciozno, moglo biti točno ukoliko se ne shvati preozbiljno te napomene kako je to knjiga puna humora. Nisam imao književnih uzora pri stvaranju toga svijeta, iako je zasigurno bilo utjecaja, već sam naprosto od svojeg zanimanja za povijest i politiku, ali i svakodnevni život, stvorio apsurdni svijet u kojem okrutni diktator živi kao samohrani otac koji predaje u osnovnoj školi te proživljava situacije kakve se događaju svima, od problema s kontrolom u tramvajima do stajanja u redu u trgovačkim centrima. Takav svijet pružio mi je mogućnost da progovorim i o radikalnim političkim pitanjima i o svakodnevnim situacijama koje se događaju svima, što ne bih mogao postići da je glavni lik tipični diktator ili da sam, naprotiv, političku dimenziju posve izbacio iz romana.

luka1-blacksheep-rs

Veliki humanist opisuje vladavinu i život Franza Keinezehena, izmišljenog, ali u mnogome prototipskog vladara iz evropske istorije prošlog veka. Šta je sve kao građa poslužilo za stvaranje lika i šta je sve zapravo Keinezehen, kako ga čitati u kontekstu savremenog sveta?

Kao građa za stvaranje Franza Keinezehena izvorno su poslužili primjeri poznatih diktatora iz prošlog stoljeća, no to je samo temelj i zapravo ima malo veze s njim kao likom i njegovom funkcijom. On je naprosto anti-junak, ili točnije junak, jer njegovi su postupci simbolični, a kroz njegovo djelovanje možda zapravo izvire istinski humanizam. No na svakom je čitatelju da sam odluči je li naslov romana doslovan ili ironičan.

Iako je Keinezehen diktator, pa i zločinac – nije prikazan jednodimenzionalno. Određeni rezonerski uvidi upravo dolaze od njega, on zastupa aktivistički odnos prema životu koji je ujedno i jedna od mogućih afirmacija humanosti.

Raduje me ako je Keinezehena moguće iščitavati na različite načine i sviđa mi se što ga neki čitatelji doživljavaju isključivo kao negativnu ličnost, a neki kao glas pobune i izražavanja nezadovoljstva svijetom u kojem se nalaze. U mnogim je slučajevima njegov glas ujedno i moj glas, no moja su stvarna razmišljanja najčešće preuveličana i kroz njega odvedena do ekstrema. Veliki humanist ima mnogo autobiografskih elemenata i Keinezehenu sam pripisao mnoge situacije iz vlastita života i aspekte moje ličnosti, no on je složen lik u kojem se često ne nazire granica između onoga što čini i govori ozbiljno te neumjerenog sarkazma, a njegovo se ponašanje često odlikuje ekstremnim činovima koji bi u stvarnosti možda bili tek naslućeni pritajenom iskrom. On je prototipno umjetničko oružje koje svome tvorcu dopušta da kaže sve što poželi, a da ni za što nije odgovoran, jer radi se „samo“ o umjetnosti. Franz Keinezehen idealni je ja, za razliku od stvarnoga mene koji je mlitavo, lijeno, nedosljedno i smrtno biće.

Roman u najširem smislu tematizuje i različite oblike diskriminacije, nasilja i nejednakosti. Koliko su ti te teme, opet, iz ugla mladog čoveka koji živi danas, u ovom delu sveta, u ovim istorijskim okolnostima – bitne?

Te teme su mi vrlo važne jer su me društvo i njegovi fenomeni, kao i politika i filozofija, uvijek zanimali. Mislim da su to također i neke od najvažnijih tema kojima bi se umjetnost trebala baviti, iako se, naravno, mnoga umjetnička djela bave sasvim drugim sadržajima. Čovjek je nažalost društveno biće i stoga je neozbiljno i neodgovorno kada pojedince ne zanima svijet u kojem žive. Kod mnogih se manjak zanimanja može pripisati ugodnim financijskim okolnostima zbog kojih nemaju motivacije opterećivati se društvenim problemima. Zašto bi politička pitanja opterećivala onoga koji živi ugodno neovisno o vlasti i političkim zbivanjima? Rijetko koga zanima ono što ga se ne tiče izravno, ukoliko se ne radi o izvoru ugode. No moram priznati da nikada nisam osobno bio žrtva istinske diskriminacije, nasilja ili nejednakosti. Te su mi teme bliske s filozofskog stajališta. No još sam mlad i nadam se da je život preda mnom, pa tko zna, možda mi se u životu i nešto loše dogodi, pa ću znati o čemu pričam.

luka2-blacksheep-rs

Izborom da pišeš jednu viziju društva, sistema i vlasti, prozvao si sebe na izvestan način i da komentarišeš sve ove elemente vremena u kojem mi živimo. Kako ti se čini društvena klima u regionu? Koji su to oblici represije i diskriminacije koji brinu, kako vidiš odnos političkih elita i ,,običnog’’ čoveka, ima li idealizma i snage kod mladih?

Mislim da bi se svi trebali baviti poviješću, politikom i filozofijom, odnosno komentirati i nastojati mijenjati svijet i društvo oko sebe ili, najsažetije rečeno, mislim da bi svatko trebao pisati poeziju. Svijet u kojem živimo nije toliko loš kakvim ga se često prikazuje. Najveći je problem to što su demokracija i poštenje na ovim područjima još uvijek novi pojmovi, no društvo napreduje i mislim da će s vremenom biti samo sve bolje. I najuzornija europska društva su nekoć bila divljačka poput naših. I Hrvatska i ostale države jednoga će dana doći do točke u kojoj više neće biti korupcije i pokvarenosti, a političari će raditi isključivo za dobrobit većine. No do tada se ne treba suviše čuditi što još nije tako, čak ni takozvane najveće demokracije nemaju pravu demokraciju, iako nastoje uvjeriti čitav svijet u suprotno. Svaki čovjek bi trebao biti politički osviješten i ne opraštati političarima njihova zlodjela i pogreške, sve dok kolektivni osjećaj za moralno i ispravno ne dovedu do toga da više neće biti moguće zloupotrebljavati sustav.

U zborniku Van ograde objavljena ti je priča Tek ljudi, koja je na neki način tematski i senzibilitetom odmak od sveta romana. Otvara li ona prostore neke nove preokupacije u tvojim budućim tekstovima ili je i ona jedna od potreba da se o društvenim temama govori aktivno i sa razumevanjem?

Smatram da treba progovarati o svim društvenim temama i problemima, čak i o onome što nema izravne veze s autorovim osobnim iskustvom i životom. Ljudi bi trebali stalno raspravljati o svemu te analizirati i kritizirati sebe i druge. Ne vjerujem u to da postoje sadržaji o kojima ne bi trebalo raspravljati, tko god sudjelovao u raspravi. U slučaju novele Tek ljudi relativno je radi li se o novim preokupacijama, jer ona je bliskija mojim ranijim radovima nego romanu, koji je za sada velika iznimka.

Imaš li nekakvu ideju o tome kako bi mogla izgledati tvoja sledeća knjiga? Radiš li na tome?

Dovršavajući rad na Velikom humanistu brinuo sam se da bi to mogla biti posljednja i jedina knjiga koju ću ikada objaviti jer sam smatrao da sam u njoj rekao sve što sam imao reći. No čim je knjiga objavljena, dogodilo se suprotno i sada već radim na novom romanu. No s obzirom na to da smatram kako svaka knjiga zahtijeva mnogo rada – pišem tako da, nakon što “dovršim” rad na nekom tekstu i budem njime sasvim zadovoljan, pustim tekst da stoji pola godine ili godinu prije nego što ga ponovno pogledam, pa ga onda prerađujem, i tako više puta – drugi roman namjeravam objaviti tek za nekoliko godina. Idući će roman sadržajno i stilski biti bliži priči Tek ljudi i mojim ranijim djelima nego Velikom humanistu.

Najljepši dio postupka stvaranja i objavljivanja romana je samo pisanje. Prekrasan je osjećaj znati da mogu napisati što god poželim i na koji god način poželim, neopterećen i neograničen brojem stranica, vremenom ili cenzurom. Književno djelo u nastajanju je nepregledno područje čiste mogućnosti. Volim osjećaj kada znam da pred sobom imam buduće djelo i kada već postoje njegovi temelji, pa je na meni samo to da ga polagano, godinama, nadograđujem i uređujem.

Moram također napomenuti da sam jako sretan što sam pri objavljivanju Velikog humanista imao potpunu slobodu. Knjiga je tiskana upravo onakva kakvu sam u tom trenutku želio i nitko od mene nije zahtijevao da išta mijenjam ili izbacujem. Usprkos zamjerkama koje imam što se tiče izdavaštva u Hrvatskoj, sloboda koja mi je pri objavljivanju romana bila pružena osobito je važna i to je nešto na čemu sam izrazito zahvalan.

Šta bi preporučio pratiocima portala za čitanje ove zime? I koja je lektira uticala na tebe?

Uvijek bih preporučio djela koja se smatraju književnim klasicima, osobito francuska, ruska i njemačka, a ovom prigodom spomenuo bih knjige dvojice francuskih autora: Lautréamontova Maldororova pjevanja te Naopako i Pakao Jorisa-Karla Huysmansa. Spomenuo bih i Platona, čije me djelo u posljednje vrijeme zaokuplja i čije bih dijaloge, zbog njihova značaja i pristupačnosti, preporučio svima. Oduševljava me koliko su njegova djela zanimljiva i danas i kako ih je zapravo lako čitati. Neki od umjetnika koje cijenim i volim su, primjerice, Marcel Proust, Jean-Paul Sartre i Fjodor Dostojevski, ali jednako tako i Marshall Bruce Mathers III, kojega smatram modernim pjesnikom i čijega sam djela veliki štovatelj, a među sadržajima koji su na mene utjecali su i mnoga ostvarenja popularne kulture kao što je South Park. Mislim da su ti različiti senzibiliteti od početka utjecali na mene i moj rad te da će zbog toga nekima moje djelo biti suviše „ozbiljno“, a drugima „neozbiljno“ – makar je zapravo i jedno i drugo.

Za kraj, zašto si ti Crna ovca?

Možda zato što se nikada nisam nastojao svidjeti i nisam mario za tuđe mišljenje u vezi s mojim pisanjem, pa je posljedica to što se nikamo ne uklapam. Veliki humanist nije niti sasvim ozbiljan niti sasvim neozbiljan roman. On se protivi svim ideologijama, idealima, vjerovanjima, političkim grupacijama i opredjeljenjima, kao i ljudima koji teže pripadati te suviše ozbiljno shvaćaju ono čemu pripadaju. Zbog toga se mnogima neće svidjeti. Mislim da je svijet suviše smiješno i neozbiljno mjesto da bi išta moglo biti shvaćeno doista ozbiljno.

Razgovarao: Srđan Gagić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.