LOVCI U MAGLI

Već nekoliko nedelja na ulici me prate užasni prizori. Mačići iskopanih očiju, mjauču zjapeći svojim izrovarenim očnim dupljama, pokisli, sa krovova garaža, ograda, nastrešnica, na trotoaru, u podrumu, iza ugla.
Te scene me bole, iz barem dva razloga: neki bolesnik se sistematski iživljava po gradu, a i ti prizori koji krune moju ionako okrnjenu psihu počinju da se pretaču u sporadične noćne more.
Sanjam ih kako se valjaju u polusasušenim barama podno mog prozora, slepi, unakaženi, ulepljenog krzna, dok njihov mjauk jezivo podseća na kmečanje odojčadi.
Snovi su moja najdublja intima. Niko nema pravo da mi je ugrožava.
Noću sam na ulici bio ja, uglavnom sam. Zlih duhova je bilo, svuda unaokolo, i toga sam bio svestan. Ali jedan od njih me je očigledno posebno iritirao.
Srešćemo se u mraku i belini magle, pre ili kasnije, i ja ću biti pogan. Znao sam to.
Patrolirao sam po periferiji sedmicama, krao jabuke sa jedanaestogodišnjim mangupima, delio vino na točenje iz plastičnih flaša sa lokalnim rokerima i skitnicama.
Cigančićima sam davao siću zarađenu tokom dana iznajmljivanjem stripova – sve u cilju dobijanja neke informacije, nekog blagog nagoveštaja ko bi mogao da bude sadista koga tražim. Osećao sam da mu dišem za vratom.
*  *  *
Mesec je bio pun, a magla je bila moj saveznik. Kuljala je niotkuda, kao da izbija direktno iz zemlje, i imala slatkast miris koji se mešao sa mirisom večernjeg smoga.
Pratila me je okružujući me, stvarajući mi odstupnicu i neku vrstu vizuelnog štita.
Hodao sam po inerciji, puštajući noge da me vode gde im je volja, i razmišljao o jednoj priči Embrouza Birsa. Obreo sam se na mestu na kome nisam bio dosad, maltene van grada. Iz misli me je prenuo bolestan zvuk – mešavina šištanja, frktanja i bolnog mjauka, iz nekog neodređenog pravca.
To je bilo to. Maglo, prati me…
Desetak metara ulevo, senka je upravo zafrljačila mače niz padinu. Približavao sam joj se tiho, lagano, poetski nečujno.
Momak u čučećem položaju je bio par centimetara niži od mene, mršav ali žilav, imao je na sebi  iznošenu prljavoplavu trenerku i bio je ošišan na keca. Garant se ceo život vukao po popravnim domovima.
Stao sam na metar od njega i video mu okrvavljene prste i neki štapić koji je držao. To mu je bila „alatka“. Nije imao čak ni nož. Bolje za mene.
Osetio me je, okrenuo glavu i podigao pogled. Po prvi put sam mogao da mu vidim lice. Prizor je bio blago rečeno zajeban.
Imao je bar desetak ožiljaka po glavi, sigurno od zlostavljanja i tuča, zečiju usnu, i bio je ćorav. Na ono drugo oko je čkiljio i bilo mu je pomalo zrikavo. Možda je bio i blago duševno ometen.
Problemi sa očima su bili verovatan razlog zašto je sirote životinje lišavao vida.
Onim zdravijim okom me je gledao pravo u oči, bez griže savesti, hladno, sa nekim banalno-prkosnim izrazom lica, kao da kaže – „Pa šta? Pogledaj mene! Vidi šta su MENI uradili.“
Znate onu scenu iz trećeg dela  „Mad Max“-a kada glavni junak u presudnom momentu nije mogao da dokrajči protivnika jer mu je, odvalivši mu gvozdeno zvono sa glave, video lice i ukapirao da je lik retard?
Nisam imao tu vrstu psihičke blokade.
Munuh ga patikom u facu pri pokušaju da ustane. Direkt.
Za trenutak kao da sam osetio miris njegove krvi koja je liptala obasjana mesečinom. A onda nas je opkolila magla…
„Send the maniac to catch the maniac.“*
Šutirao sam ga i gazio uglavnom desnom, ne vodeći računa gde udaram. Nakon par minuta sam se razjario, a posle pet umalo izgubio osećaj za prostor i vreme.
Nije se nešto posebno branio, niti zapomagao. Naprotiv, nije ni glasa pustio….to mu ne bi  ni pomoglo, jer sam skontao da u prečniku od dva kilometra oko nas nema ni žive duše. Bar ne humane, jer nisam bio siguran da li da u iste uračunam njegovu, a i svoju dušu.
Ali, šta je – tu je. Neko se iživljavao nad njim, on je kasapio bespomoćne mačiće, a ja sam ojađivao njega. Krug nasilja se zatvarao. Bio je materijalizacija mojih košmara, i trudio sam se da ih odagnam. Dezintegrišem. Zemlja i trava su pile krv.
Preznojio sam se i stao sa gaženjem, jer ukapirah da ću zaraditi žešću upalu mišića i samim tim neću biti u stanju da sutra odem na trening.
Ono što je ostalo od sadiste je ležalo nepomično, a ja sam se jednostavno okrenuo i pošao kući i ne pogledavši ga. Magla se lelujala za mnom, Mesec je bio blazirano neutralan, a tama me je gostoljubivo primila u svoje okrilje. Bilo mi je lakše.
Te noći nisam loše sanjao.

*Replika iz SF-akcionog ostvarenja „Demolition Man“, često korišćena u istoimenom fliperu marke „Williams“ rađenom po motivima filma.
cat-cuddling-man-sleeping-blacksheep.rs
Autor: Marko Antić
Fotografije: favim.com
Nema komentara

Ostavi komentar