Lovci na zmajeve

Je l bi ti sa mnom puštao zmaja. Kako to misliš, kakvog zmaja. Pa onog, šarenog, sa vašara. Jednog septembra mi je deka na vašaru kupio zmaja, znaš. Mislim, nije to njemu palo tek tako na pamet, nego nije mogao da me odvoji od Cige koji je prodavao zmajeve i zamajavao mene i meni slične, koji bi fascinirano gledali u nebo. Sladoled se topio, slivao mi se niz ruku pravo na novu haljinu – bila sam zauzeta, navijala sam za Cigu i njegovog zmaja. Navijala sam da pobede vetar. Deka me je opomenuo jednom, da požurim, trebalo je da stignemo na ručak, da se baka ne bi ljutila. Onda još jednom, jer sam se umazala kao prase. Onda se obratio Cigi i nov, novcijati upakovani zmaj, završio je u mojim rukama. Deka je sve to uredno platio, lovac na zmajeve za moje desne strane se smejao i objašnjavao mi kako treba da se ponašam sa svojim novim prijateljem, tako je Ciga zvao zmaja, a onda smo se veselo razišli, mada sam ja i dalje nastavila da piljim u pravcu njegovog zmaja, sve dok nismo zašli iza ugla, ka kući. Sladoled je ceo završio na novoj haljini, što se baki nije nimalo svidelo. Rekla je da sam ja devojčica i da moram da vodim računa o takvim stvarima. Takođe je rekla i to da su zmajevi zabava za dečake i da tu nema ništa naročito zanimljivo. Papir, vetar i konac, pf. Oćutala sam tu opasku, ali je nikada nisam zaboravila. Zmaj je ostao na tavanu, upakovan. Ja sam bila samo neka klinka, koja je kod prve bakine opaske ustuknula. Nikada posle nisam mislila o tome. Svaki put, kada bih videla nekog zmaja, progutala bih knedlu i setno konstatovala da još uvek nije pravo vreme. Da treba još da rastem do prijatelja jednog zmaja. Osetiću kad bude. Znam.

A vidiš, sa tobom bih baš volela da puštam zmaja. Nisam sigurna da vreme nije krivo, al deluje mi da biste se vas dvojica baš lepo slagali. Ja bih, za to vreme, sa šeširom na glavi, ležala među suncokretima, na ćebencetu, koje bi ti najverovatnije insistirao da ponesemo, jer kako ću na zemlju. A ja nešto ne bih marila ni za zemlju ni za haljinu, nisam ni tada ne bih ni sada, pa mi ćebence ne bi bilo ni na kraj pameti. Vidiš, ti bi se svideo mojoj baki. Je l da. Pa da, rekla bi da si razuman i pristojan mladić, znam.

lovci-na-zmajeve-blacksheep.rs

No, raspakovali bismo zmaja, ja bih se prisećala uputstva koje mi je dao Ciga pre koju deceniju, ti bi se čudio mom pamćenju, ja bih ti rekla da ljude koje jednom upoznaš i skontaš da su pravi, nikad ne zaboraviš. Ti bi se smejao, rekao bi da je Ciga zapravo samo želeo da ja to tako doživim, upravo da bi deki prodao tog zmaja. To je trgovačka caka, rekao bi. Ja se ne bih složila, jer Ciga je prijatelj zmajeva. Ti bi rekao da ne bi trebalo da govorim Ciga, da se to tako pričalo pre koju deceniju, da se danas kaže Rom. Tu bismo se smejali puno i glasno. Okej, uradili smo sve kako si rekla i šta sad, kazao bi. Sada čekamo. Šta. Pa vetar, sa kim ćeš se inače boriti. Lezi pored mene i čekaj. U redu.

Šta sad, pa nema vetra. Ćuti. Slušaj. Šta. Pa kako šta, treba da čuješ vetar kada se približi. Ciga nikada nije mnogo govorio, rekao je da je najvažnije da slušaš svog prijatelja i neprijatelja. Čekaj, ne razumem, ko mi je prijatelj a ko neprijatelj. Vetar ti je i jedno i drugo. Bez njega tvoj zmaj ne postoji, a opet, kad je tu, njih dvojica ne mogu mirni. Uvek neka borba. Mhm, kapiram. To nije borba, to zmaj sa vetrom vodi ljubav. Kako to misliš. Pa tako lepo, kad su odvojeni, ne postoje, kad su spojeni, bore se i koprcaju, šatro ne podnose se, a ono, ludi su od ljubavi. Sve sam skontao. Sve mi je jasno. Ma je l si ti to upravo nas uporedio sa njima. Vidim ti to u očima. Ti znaš da ja uvek glasam za ljubav. Moramo da ih spojimo. Pošto smo se konačno spojili. U pravu si. Nego, čujem vetar, dolazi.

Ili je to.

Možda.

Malo.

(Pazi, oduvaće nas.)

Ljubav?

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: junebugweddings.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.