Ljubim te u dušu

Ljubim te u dušu, tvoju, mekanu, onakvu kakva je bila pre deset godina. Sedeli smo u parku preko puta Hrama Svetog Save i ti si mi pričao o tome koliko smo konačni. Tvoje nož-reči sekle su moju tugu na frocle. Zbog tebe je moje sivilo porumenelo od stida i po prvi put sam u ovom životu bila budna i svesna svega.

– Slušaj me sad dobro. Jednog dana ćemo umreti – rekao si. – A dotad ćemo živeti. Jesi li me čula?

Nikad nisi bio tako ljut i zabrinut za mene. Nikad nisam tako jasno čula nečiju dušu i srce. Izleteli su na tvoja usta pravo na mokru klupu i travu.

Ljubim te u dušu, tvoju, mekanu, onakvu kakvu je pamtim iz nekih davnih studentskih soba i dana. Bezbroj zidova je slušalo naše uzdahe dok smo rušili zidove u nama. Nikad više ništa osim ljubavi nismo podigli.

Ljubim te u dušu, tvoju, mekanu, onakvu kakva je bila na obali Jonskog mora. Sveža, mirisna i snažna. Bezbroj talasa je pokušavalo da me poklopi, a ti si oduvek bio onaj jedan jedini koji me je bezbedno nosio na sebi. Tvoja duša je moje otvoreno more.

Ljubim te u dušu, tvoju, mekanu, onakvu kakva je bila na Karlovom mostu. Ogrnuta novembarskim mrazom, vrućom kafom i mojim prstima. Tad nismo ni znali koliko smo slobodni i mladi. Lutali smo ulicama, a zauvek zalutali jedno u drugom. (U ljubavi ti i ne treba mapa.)

Ljubim te u dušu, tvoju, mekanu, onakvu kakva je bila na Zemunskom keju. Slana od girica i mojih poljubaca. Željna svakodnevnih avantura za koje ti ne treba ni dinar u džepu.

Kaži mi, je l’ to prvi znak da smo ostarili? To što se na nove stvari i ljude namrštimo, a ne nasmejemo kao nekad? Sećaš se, kao onda kada smo se do Gardoš kule peli stepenicama, a ne autom?

Godine su naslagale na naša leđa neke izmišljene probleme. Zaboravili smo da život nisu samo računi za telefon i nervoza na poslu. Beograd, oaza naše sreće, odjednom je postao grad u koji odlazimo da bismo obavili važne lekarske preglede i kontrole. Grad u kome je bolnica, gužva u gradskom prevozu i želja da se iz njega što pre ode.

Ponekad mislim da svakodnevica i nije ništa drugo do želja da se pobegne u nešto. Nešto drugo, buduće ili prošlo. Samo što su, kao u groznom snu, noge teže od olova kad poželiš da potrčiš.

Zato ja bežim usnama, pravo u tvoju dušu – da je poljubim.

Ti si moj beg u lepo. Ti si moj beg u mene kakva sam bila i kakva ću tek biti.

Zato te i ljubim. U sve tvoje što se rimuje i ne rimuje. U gušu. U dušu. Onakvu kakva je baš sada dok spavaš kraj mene, umoran, mojim zagrljajem okupan. Kad se probudiš, reći ću ti:

– Slušaj me sad dobro. Jednog dana ćemo umreti. A dotad ćemo živeti. Jesi li me čuo?

 freestocks-org-547544-unsplash (2)

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: unsplash.com

1 Komentar