03 dec Ljubav preko bodlji
Hoću da ti poklonim svoj prvi kaktus. Onaj što sam ukrala dok sam završavala treću čašu crnog piva. Zamisli, i dalje je živ, a to je bilo pre tri godine! Baš je uporan, za razliku od onog što je posle tri meseca odlučio da mu je dosta upijanja ustajale vode i zubatog sunca. Samo se nakrivio jedno jutro. Stajala sam iznad njega, možda čak i pustila jednu suzu, okrenula se i odlučila da ću ga sahraniti nekog drugog dana.
Nikad nisam volela sahrane. Previše bola, previše suza, kao da ih nije dovoljno u ovom univerzumu. Zbog njih imam osećaj kao da me je neko stavio u malu kutiju punu tuge, bez vazduha, bez svetlosti. I tada kreće da me hvata panika.
Možda se zbog toga nisam odmah rešila svog kaktusa.
U opisu kaktusa stoji da ga treba držati van, da stvara negativnu energiju, da razara čak i najsrećnije porodice. Nikad nemoj da poveruješ u to. To su sve laži i obmane. Voli ga. Voli ga, kao sto voliš mene.
Volim te kao što se kaktusi vole. Volim te sa svim tvojim bodljama i oštrim ivicama. Volim tvoju unutrašnju mekoću. Volim što ne pucaš po šavovima, nego se cela slomiš u mojim rukama.
Volim te kao što se vole kaktusi, jer u prostoriji punoj ljudi, samo ti postojiš.
Autorka: Ljubica Stanković
Fotografija: tumblr.com
Sorry, the comment form is closed at this time.