Ljubav je glasnija

– Boli me stomak.
– Mina, daj ne izmišljaj. Uzmi, evo, obuci jaknu.
– Ali, ne mogu da idem, stvarno me boli stomak!
– Neću da se ubeđujem s tobom, poslušaj me. Molim te, obuci sad ovu jaknu, zakasnićeš.
– Joj, mama, shvati molim te! Ne mogu u školu!
– Dobro, šta je problem? Objasni mi. Hoćeš da eskiviraš neki kontrolni, šta? Pa nemoguće da ih imaš svaki dan. Pobogu, natežemo se već nedeljama ovako. Hajde. Nemam više strpljenja – polazi odmah. Inače zovemo tatu, pa se s njim onda raspravljaj.

***

A nije lagala. Stvarno je jeste boleo stomak. Počeo bi da se grči iznutra pri samoj pomisli na odlazak u školu. Tokom puta bi kroz prozor brojala automobile koji bi prolazili sa suprotne strane kolovoza. Dlanovi bi počeli jako da joj se znoje. Koraci ka glavnom ulazu, te toliko nemile zgrade, bi joj se odužili poput večnosti.

A zvuk školskog zvona je čak počela i da sanja.

Zapravo, sa školom kao takvom i nije imala neki poseban problem. Volela je da uči, čita, istražuje… Volela je da zna lepe stvari. Volela je i svoje nastavnike. Zaista, kakvih je ona problema imala sa tom školom?

***

– Ej, debela! Čekaj, čekaj, pa gde ćeš? Gde si to požurila? Znaš da ne možeš daleko da doguraš zato što si tako debela.
– Ma, šta hoćeš bre ti od mene? Ostavi me na miru.
– Uuuu, vidi je, vidi je. Hoće da se brani, sva je kuuuuul! Pa ne može! Opa, vidi je l’ to neka nova bluzica, a? Baš je lepa. Daj da pipnem!
– Ne diraj me, šta to radiš?! Tužicu te! Vidi šta si sad uradila!!!
– Ups! Ode kragnica! Hahahaha, baš mi je žao! Mada, ustvari i nije! Hahaha, ne idu tako lepe stvari uz nekog tako ružnog i debelog!
– Ali, zašto me ne podnosiš, šta sam ti uradila?!
– Mmmm… ček da razmislim. Ništa, bre debela. Samo mi se može, hahaha! Ćaooooooo!

Dok je štucala pokušavajući da u sebi obuzda tu erupciju besa i lavinu suza samo do prvog toaleta, pognutim pogledom je pratila svoja stopala, trudeći se, iz petnih žila, da ne oseti sve te poglede i ne čuje sva ta mumlanja, podsmehe i žagor.

Osećanja uperena ka njoj, bila su razna. Od podrugljivih, tugaljivih, sve do onih punih saosećanja.
Čim se domogla kvake od toaleta, osetila je jak nagon da zavrišti iz sveg glasa. Silovito je zbacila ranac s leđa koji se nakon dve sekunde odbio o zid kraj lavaboa.

Za sobom je zalupila vratima jedne od kabina i stala da brunda glavom uronjenom u dlanove. Rešila je da odatle nikada više ne izađe.

Nakon par minuta, začula je škripu vrata i sitne korake kako se približavaju.

– Devojčice? Ps, ps! Ej devojčice! Jesi tu? – šapnula je.
Iznenađena i uplakana Mina je pomalo nesigurno odškrinula vrata kabine da bi videla ko je to došao da je traži.
– Ćao.
– Ćao.
– Ko si ti?
– Ema. Iz VI-2.

Tajac.

– Mene je zezala zbog cvikera celo prošlo polugođe. Rekla mi mama da valjda nema ćaleta, a da joj je keva hodajući promiskuitet.
– Šta to znači?
– E ne znam, al’ izgleda nije dobro. Šta znam, valjda je i njoj teško pa se zato iskaljuje na drugima.
– Ali, to nije fer!
– To sam i ja rekla.

Tajac.

ljubav-je-glasnija-blacksheep.rs
– Hoćeš da budemo drugarice?
– Što ?
– Pa kontam da ćemo zajedno biti glasnije od nje.
– Joj… obećavaš?
– Do kraja života, evo, časna reč!

***

– Hahaha, je l’ se sećaš toga?
– Naravno da se sećam. I skroz sam ponosna na to. Još kao dete sam baš bila faca, vidiš.
– Hahaha! Posle, idemo mi niz hodnik, a ti mi kažeš: “Znaš, ja sam Ema, ako nisi zapamtila. Znam gde živiš.”
– Dobro, faca i sveznalica.
– Uhoda i alapača, Ema.
– Pfff! Okej, nek’ bude tako… Znaš šta se desilo pre neko veče?
– Šta?

– Idem ja ulicom i neke dve devojčice idu tako iza jedne malecke, dobacuju joj i gađaju kamenčićima! Zamisli!
– Idi bre… Jadno dete. Jesi odreagovala?
– Nego šta sam! Prišla sam im i razdrala se: “Dobro, našta vam to liči, bre? Što to radite?! Je l’ biste volele tako neko i vama da radi?”
– I?
– I ‘ladno me opsuju! Je**na deca! Danas imaju herca čak i da ti odgovore!
– Osilili se na mrežama. Sva su bre digitalna danas, šta ti je. To ni roditelje ne ferma dva posto.
– Ma idi… Samo sam zavrištala “Tutaaaaaanj!” i ovoj maloj dala neku lizalicu koju sam vukla u torbi… Jadno dete, skroz se istraumiralo.
– Pa, pazi, da nije bilo tebe, ne znam kako bih ja pregrmela onaj period kad me ona debilka napadala stalno.
– Faca, faca! Kažem ja!
– Moja četvorooka uhoda. Nisi me slagala. Bile smo glasnije zajedno. Nepodnošljivo glasnije, haha!
– Ne, draga. Moj lepi, buckasti oblačku. Dođi ‘vamo da te zagrlim.
To je samo ljubav bila glasnija.

* Priča ispirisana kampanjom Riječi (ne) bole?! by Dasha Gajić

Autorka: Sara Savčić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.