Ljubav iz inboksa

– Hej, pokrenuli smo jedan super projekat, pa bi nam značilo da nas podržiš i lajkuješ.

– Hoću, ako se skineš gola!

– Nisam još počela da se skidam za lajkove.

– Dobro, ugasiću svetlo.

– Može li zagrljaj?

– Može, ako se posle toga skineš.

– Imam dečka.

***

– Ćao, brate! Sa mojim crnim ovčicama sam pokrenula jedan strava projekat. Značila bi nam tvoja podrška.

– Znači, Tićo, brate, ti si ono kao naš brat. Ono kao, kultura i ta umetnost, ložiš se ti na to, brate, ali nikako da shvatiš, ono kao, nema tu keša. Ali respekt, brate, za sve što radite! Bacim pogledam nekad, do jaja meni to. Gde da podržim?

– Samo klikneš na link.

– Brate, evo podržao sam! Ako ti trebaju neke baklje, da se neko lema, ono kao, uz tebe smo!

– Hvala ti, lajk je sasvim dovoljan. Dalje ćemo sami.

– Brate, šta ja dobijem za ovo što sam podržao? Ono kao, daj neke slatke ribice iz redakcije!

– Dobiješ džabe ufur na sve naše književne večeri.

– Neka, brate moj. Srećno sa tim večerima.

***

ljubav-iz-inboksa-blacksheep.rs

Dan šesti. Redakcija mi se pretvorila u botove. Spamujemo ljude po inboksu i tražimo podršku.

Ja sam bot. Srećni bot. Adrenalinski bot. Na momente izgubljeni bot.

„Lajk“ je trenutno reč koju najčešće koristimo.

Šta je lajk?

Lajk može da bude „sviđaš mi se“, „cenim i poštujem to što radite“, „slatka si“, „bravo za entuzijazam i energiju“, „vi ste moje omiljeno mesto na netu“, „kresnuću te kad-tad“.

Znaš šta je više od lajka?

Kad me podrži simpatija iz srednje škole, ona zaboravljena. Ona sa kojom sam odigrala prvi ples na maturi. I kaže da je super što se toliko nas okuplja na jednom mestu. Danas, kad se ni porodice ne okupljaju ispred TV-a. Da sam stvorila jednu lepu porodicu. Sigurnu kuću za lude ideje i za one koji pišu.

Kad jedna majka nađe vremena da klikne, iako juri za svojim dvogodišnjakom. Kad moja majka hoće da proda bubreg, da bi nas ušuškala u tu bazu.

Kad jedan dečak lajkuje, pa me pozove da za vikend vozimo bajs. Kažem mu kako nemam bajs, a on mi ponudi da me provoza na svom.

Kad moja Parižanka prizna da je zaplakala zbog videa. Jer se borimo.

Kad učenici i profesori jedne osnovne škole kolektivno lajkuju.

Kad mi omiljena profesorka iz te  škole otkrije da je jedna devojčica nacrtala crnu ovcu na bloku broj pet, a da je Mila, trinaestogodišnjakinja, bila presrećna zbog objavljenog teksta. Da se razumemo, Mila je objasnila ljubav:

“Prvi put smo odrasli, a prvi put mali“. U potpunosti se slažem sa tim, i pitam se da li smo kad se zaljubimo kao odrasli, veći ili mnogo, mnogo manji? Razmišljam o toj pesmi “Plavi čuperak“ koja je valjda veća i moćnija od svih jer joj se ime nalazi na koricama. A ipak mislim kako je u svim pesmama ljubav ista, i traje, traje,… A onda opet mislim da kad nam neko kaže da nema simpatiju, znači da čuperak nije tu. Ali,… verujem da se u svakom trenutku u nama nađe bar mali deo nečijeg čuperka, jer ljubav je uvek u nama, ma koliko mala bila.

Kada kroz sve ovo prolaziš sa svojim redakcijom.

Sa Ljudima koji štrebaju za ispite, a opet su za ovu priču našli vremena.

Sa Ljudima koji se ponude da ispišu tekst umesto tebe, jer je četvrtak i umorna si.

Sa Ljudima koji bodre, zasmejavaju, osnažuju i stvarno rade.

Sa ljudima koji znaju da smo pobedili sami sebe, da guramo i da stvaramo nešto u šta verujemo.

Sa mojim Ljudima.

Kad kroz sve ovo prolaziš sa Njim. Sa Njim koji te trpi čak i u ovoj kirbi-herbalajf-fazi gnjavljenja ljudi. Njegovi osmesi i zagrljaji svemu ovome dodaju smisao. Njegov čuperak je u mojoj glavi.

Čuperci su u nama.

Mila je objasnila!

I to je više od lajka!

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.