22 apr LET

U tu ćeš priču ući samo ako se odgurneš dovoljno snažno iz svijeta kojemu ne pripadaš, iako te sve te godine držao u šaci. Ući ćeš baš tamo gdje te jednom dovela velika i topla Ruka kao vjerna pratnja u svim tvojim djetinjstvima. Prepoznat ćeš to mjesto kao najveće ostvarenje svojih želja, iako vlasniku Ruke ne pamtiš ime ni lik. Posjedovat ćeš samo slutnju i želju koja te uvijek vrtjela u krug i napokon dovela ovdje.

Ruka ti je jednom davno pomogla da uđeš, pridržavajući te i nikada ti kasnije nije bio jasan razlog – je li to bilo sasvim slučajno ili dio velikog promišljenog plana da ti se usječe volja za potragom. Ruka ti je rekla da se te male sobe sa crvenim foteljama zovu coupei, a ta opasna neman vlak. Još danima kasnije u tebi je titralo hladno željezo, dok su pod noktima rovarila sitna zrnca prašine i metalni okus u grlu koji ti je skupljao slinu čineći ti noge nemirnima i snažnima. Tvoja je želja da sve to pojedeš i zadržiš u sebi zauvijek ostala neostvarena. Pamtiš sobe na kotačima koje kreću prema negdje i kreću bez tebe i dok potiho ponavljaš željezno – toplu riječ vlak i tajanstveno – baršunastu riječ coupe da ju nikada ne zaboraviš. Ali vrlo brzo, Ruka ti je tada rekla kako je vrijeme da izađeš, lagano te povlačeći za rukav, pa sve grublje dok te nije izvukla van, mada je tvoje otimanje bilo snažno, željezno snažno. Ruka ti je rekla kako vlak polazi i moraš izaći i da ne plačeš jer ćeš i ti jednom putovati. A tvoja je želja bila ostati, zagnjuriti se u jednu od malih soba, zaspati na toploj velikoj Ruci kao putujućoj školjci i putovati do samog dna oceana.

U taj ćeš vlak ući sada i sjetiti ćeš se svega sasvim jasno i sve će ti se činiti skučeno i prostrano u isto vrijeme i prepoznat ćeš onu težnju da odeš i strah da ostaneš i volju da ostaneš i bodlje nemira da odeš. Ostavit ćeš iza sebe cijeli svijet satkan od potrage za rukama, jer ti svoje nemaš, negdje usput ostale su ležati izgubljene. Ponijet ćeš samo škare i nož koje uvijek nosiš sa sobom. Na praznoj stanici ispratit će te izgladnjeli pas kojemu ćeš ostaviti svu hranu namijenjene za putovanje. Pogladit ćeš ga, a on će ti zahvalno ponjušiti ruku i znat ćeš kako ćete se kad tad sresti.

Dok ćeš tražiti svoj coupe susrest ćeš djevojku koja će žuriti, a koju poznaješ iz jednog od svojih djetinjstava. Nećeš joj se sjetiti imena, ali znat ćeš po mekim pokretima da te već jednom dotakla. Željet ćeš poći za njom, ali njen pokret ruke zaustavit će te i reći kako je tvoj put tek otpočeo. Prije no što se za njom zatvore vrata pružit će ti ceduljicu na kojoj će jezikom koji nećeš razumjeti pisati njeno ime i mjesto gdje ćeš ju naći.

Sjest ćeš u jednu od onih malih crvenih soba preko puta žene čiji će ti miris biti poznat iz neke od zabranjenih soba tvoga djetinjstva. Šutjet će, ali ćeš znati da oduvijek putuje sa tobom. Na sljedećoj će stanici izaći i ostaviti na svom sjedalu ceduljicu sa popisom stanica koje te još čekaju. Ni to pismo nećeš znati pročitati, ali ćeš i njega spremiti u džep.

Vlak će krenuti. Nemir ti još dugo neće dopustiti da se usredotočiš ni na što drugo do odgonetavanja poruka. I neće ti uspjeti.

Pored tebe će proći starica i cvjetnim ti pokretima dati do znanja kako je sve u redu. Osjetit ćeš okus divljih jagoda s rubova tamnih šuma pored vinograda koji gledaju prema nebu. Obavit će te dubok mir i prvi ćeš puta obratiti pažnju na prizore koji se mijenjaju dok prolaziš pored njih ne zaustavljajući se. Kroz prozor ćeš vidjeti da je pala noć i po prvi ćeš put oćutjeti naličje dana i tajna zbivanja koja se događaju neovisno o tvojoj volji i željama.

Kada vlak prvi puta stane razabrat ćeš natpis imena stanice – STRAH. Ispred tebe će pejsaž biti razdijeljen u nizove priča koje će otjecati iz tebe onako kako će vlak juriti ne zaustavljajući se još dugo vremena. Pored prozora vidjet ćeš sebe kako polagano hodaš uz pogrebnu kočiju presvučenu izlizanim plišem i okrunjenu vijencem cvijeća i suhog voća na kojoj se vozi dama odjevena u crno. Kočijom s dva crna konja upravljat će stari kočijaš, miran i dostojanstven, dok se ljeskaju oguljena zlatna slova. Po drevnoj predaji znat ćeš ju ne smiješ pogledati i prolazit ćeš predjelima pored te žene.

Sljedeća stanca zvat će se BOL. Duboko ćeš udahnuti i pogledati dami u oči. Njen će te pogled zaslijepiti i udariti u cijelo biće tolikom snagom da će te boljeti svaki djelić tvoga krhkog tijela, i taj snažni udarac odbacit će te na meku livadu kakva nije postojala čak ni u tvome djetinjstvu kada je tvoj jedini zadatak bio davanje daha svakoj travci.

Sljedeća stanica zvat će se  DODIR. Ležat ćeš malaksalo na travi, zahvalnoj na darovima tvoga daha od kojega je narasla ovako bujna i snažna, i ona će ti pomoći da sabereš svoje tijelo. Oko tebe će ju kosci sjeći i kada travka napravi šuštanj i tebi će zastati dah kao da je kosa tebe posjekla. Shvatit ćeš kako dodir sa sobom uvijek donosi čežnju za odlaskom i ponovnim vraćanjem – zamirisat ćeš po dodirima za koje ćeš do tada misliti da su bili toliko nevažni kao da te nikada nisu ni takli.

Sljedeća stanica zvat će se ETER. Dodiri će prolaziti pored tebe nepomućeni tvojom željom da ih zadržiš i ponavljaš nebrojeno puta, da ih iščupaš iz svih tvojih djetinjstava i obnavljaš kroz sve tvoje starosti.

Travke će te podsjetiti kako nisu bile tvoje ni onda davno kada ih je tvoj dah oživljavao. – Mi pripadamo samo zemlji i nikome više, šuštat će njihova tijela draškana vjetrom, rastući nanovo čim bi ih kosci pokosili.

Sljedeća stanica zvat će se RADOST. Vlak će voziti pored mora, a ti ćeš promatrati njegovu površinu i njegovu dubinu, i divit ćeš se moru upijajući njegov dah koji će ti draškati nosnice, jer će to biti prvi puta da se usudiš otvoriti prozor unatoč strogim zabranama da se prozor ne otvara. S mirisom mora pustit ćeš da te pomiluju prve zrake svitanja po blijedom licu.

Kada vlak ponovno stane, razabrat ćeš ime stanice koja će se zvati STANICA. Starica će ponovno proći pored tebe i svojom cvjetnom haljinom dati ti znak da siđeš iz vlaka.

Poći ćeš šumskim puteljkom dok će te tjerati nemir. Nakon dugog hoda vidjet ćeš raskršće. Leći ćeš i odmoriti.

Kad se probudiš, s desne će strane u potpunom mraku stajati veliki crni pas, a s lijeve će put biti osvijetljen i jasan. Čim izvadiš ceduljice iz džepa pas se skočiti na tebe, zgrabiti ih i pojesti. Izvadit ćeš škare i nož koje ti je majka ostavila kao jedino naslijeđe, a koje je starica koja miriše na grožđe dan prije tvoga rođenja stavila pod jastuke tvojoj trudnoj majci – ispod jednog su bile škare, a ispod drugog nož. Starica joj je rekla – ako sjedneš na nož bit će dječak. Ako sjedneš na škare bit će djevojčica. Kad je tvoja majka odabrala stolicu, sjela, a potom i ustala, starica je podigla jastuk i ispod njega su bile i škare i nož zajedno. Sada ćeš ih izvaditi, ubosti psa nožem, a škarama mu oderati kožu i ogrnuti ju na sebe, osjećajući ispod kožuha svoje malene i slabašne ruke prvi puta nakon toliko života. Nastavit ćeš dalje tapkajući po mraku. Hodat ćeš toliko dugo da će ti nestajati zraka i kada ćeš se osjećati najslabije, odjednom će te napasti manji pas, ali krvoločniji. Pružit ćeš mu onu slabašnu ručicu u kojoj ćeš ponovno osjetiti Ruku koja te jednom davno odvela do prvoga vlaka, i bit će dovoljno snažna da ti ju neće moći iščupati iz ramena, niti te probosti do kosti jer će te čuvati debeli pasji kožuh. Boljet će te njegov ugriz, ali s pobjedničkom snagom nastavit ćeš dalje. Pobijeđeni će pas priznati poraz i nastaviti vjerno te pratiti. Svaki puta kada te malaksalost gotovo pa svlada, pojavit će se manji i opasniji pas, jer čopor koji ćeš putem pripitomljavati bit će sve jači, tako da se nećeš trebati boriti, a svaka će ti pobjeda dati novu snagu da ne posustaneš. Posljednji i najpodmukliji pas bit će pas dlakavih svilenih krila. Šuljat će se potiho i umiljato ti gledati u oči, muteći ti pažnju i u trenu kad pomisliš da je ovo krajnji domet tvoga puta, taman prije no što se predaš njegovim mekim krilima koja će jedina sjati u najtamnijoj noći pred zoru, tvoji vjerni psi će ga nanjušiti, opkoliti  i baciti na zemlju. Tvoj pasji kožuh će znati da je na jednoj pod ceduljica pisalo – iščupaj mu krila, i to ćeš to učiniti, potrčati pasjim trkom i preletjeti s njegovim krilima preko bezdana.

Naći ćeš se na vrhu planine ispod koje će se prostirati osunčana dolina obuhvaćajući cijeli nedogled. Na zemlji podno tvojih nogu bit će ucrtan krug, a oko njega grm s crvenim bobicama. Željet ćeš upotrijebiti škare i nož, ali trnje će te izgrepsti do krvi. Krvavim rukama iskopat ćeš jamu i sahraniti kožuh, škare i nož. Sva snaga bit će u tvojim rukama i znat ćeš da je Ruka koja te uvijek vodila sada tvoja. Počet ćeš birati crvene bobice s najvećom pažnjom.

Kada ih ubereš dovoljno, osvrnut ćeš se i vidjeti izvor tople vode. Zagrabit ćeš ju u dlanovima, ali te njena toplina neće ozlijediti, jer Ruke koje sada imaš snažnije su od vatre. Grijat ćeš plodove među dlanovima dok se voda ne zacrveni. Ispit ćeš njihovu krv čija će ti snaga ozariti tijelo. Sjetit ćeš se ceduljice djevojke i krv će ti reći što je pisalo na njoj – ovo je zadnja stanica i zove se LET, kružna je i ne prestaje dok god imaš snage da svakoga jutra, kada izađe sunce iz svog kruga sjedneš na prijestolje i najfinijim pokretima biraš najljepše plodove.

Tada ćeš se zatrčati, skočiti s vrha planine i poletjeti kao svjedok lica svijeta koji se stvara svakog jutra nanovo i umire kada sunce zađe. Letjet ćeš i samo letjeti znajući kako let i jest prirodno stanje bića.

Autorka: Ida Pavlić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Let“ izdvojena je na konkursu „Promena“).