Kroz tamne vilajete Dalibora Radovanca

 

Dalibor Radovanac je jedan od onih autora koji je nepravedno (ili možda sa pravom) ostao nevidljiv nekoj široj čitalačkoj publici. Rođen je 11. aprila 1972. u Bosanskoj Gradišci. Detinjstvo, odrastanje, pa sve do svoje 20 i neke, proveo u Sarajevu, a potom dolazi u Novi Sad, gde i danas živi, radi i stvara. Do sada je objavio zbirku pesama Odredište[1] i roman Besmtrtni(Besmrtni) slučaj Sizifa H[2].

Ono što je Radovanac napisao je za svakoga ali se ne preporučuje svima. Njegov tekst postavlja dosta pitanja, poigrava se smislom u jednoj brutalnoj igri između krajnosti. Zahvaljujući određenom načinu poetike i pripovedanjem koji nisu svagdašnji, u ovom intervjuu sam pokušao da upoznam buduće čitaoce sa ovim piscem (ili kako bi on rekao za sebe: slovoslagačem).

 

Nikola Oravec: Od kada pišeš i šta znači pisanje za tebe?

Dalibor Radovanac: Možda bi bolje formulisano pitanje bilo – kad sam se počeo baviti pisanjem? Kako svojim, tako (u poslednje vreme) i tuđim. Jer, pisci se bave tako što pišu, a onda se neki čitaoci bave nečijim pisanjem tj. tekstom. To kažem da bih preciznije postavio okvire u kojima se krećem: čitalac – pesnik/pisac – sastavljač – slovoslagač. U nekim polušaljivim biografijama koje sam slao na konkurse, napisao sam da onog trenutka kada me je rokenrol otpisao sa liste bolesnika, okrenuo sam se novoj pasiji. U početku je to bilo pesništvo, a kasnije svi drugi vidovi teksta. Devedesetih godina, posle onih nesretnih (ali izgleda – potrebnih) ratova, a i kroz svirke sa bendom i druženja, nekako sam shvatio da teško mogu da funkcionišem sa većim brojem ljudi pogotovo na kreativnom planu. Pisanje, odnosno bavljenje pisanjem je jedan poprilično samostalan način za iskazivanje, bez da zavisiš od nekog drugog. A šta za mene znači? Znači što mogu, ne samo da kažem izvesne stvari, već (u većoj meri) da ih kažem na izvestan način.

Dalibor-Radovanac (2)

Tvoja prva zbirka poezije zove se „Odredište, zbirka pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa, to jest sveopšte i cjelovito reformisanje cjelokupne vaseljene, povodom glasa časnog sveslavenskog superlemena, sa pridodatim kratkim komentarima pjesnika Dalibora Radovanca koji je radi toga bačen u lance i prikovan za galiju posredstvom kvazihrišćana, sada se daje u štampu i na znanje svim ljudima čista srca (bijeli primerak)“? To je zbirka poezije posebnog senzibiliteta i poetike, nešto što je drugačije, crna poezija sa dosta ironičnih i humorističnih momenata. Kako sada vidiš svoju prvu zbirku poezije, sa određene udaljenosti?

Moja prva zbirka, kao valjda i mnoge prve zbirke poezije, bila je kompilacija onoga što se skupilo u nekom periodu. Ona je stilski šarena, popriličnog  raspona pesama koje su nastajale od devedeset sedme–osme do dvehiljade šeste. Ona svojim pesničkim slikama veliča estetiku ružnog. Baveći se ranije muzikom – slušanjem i sviranjem, takve sam stvari prepoznavao, slušao i osećao, to je bila ta dark estetika i tzv. underground izraz. Recimo, početak neke pesme je obeležen nekakvom mističnom nežnošću, da bi završetak vodio u iracionalno, u bes ili mržnju. Ponekad preovladava neka iščašena, obrnuta retorika. Ili parodija. Taj delić kolektivne senke koji egzistira u svakome, odlučio je nešto da kaže. E, sad – ja (uglavnom) ne živim takvim životom [smeh] kao u mojim pesmama, ali je ta crna strana morala negde da se iskaže. Samim tim što je žanrovski šareno, kako u okviru jedne pesme tako i kroz celu zbirku, otud i tako dugačak naslov koji odmah na početku izaziva neku vrstu šoka kod čitaoca – da zna sa čime ima posla [smeh]. (Inače, to je bila ustaljena praksa u zapadnoevropskoj srednjovekovnoj književnosti, da se daju tako dugački nazivi, koji u kratkim crtama, praktično opisuju neko delo). Zbirka Odredište… opisuje svet kakav bi mogao biti, što ne znači da on jeste takav. Ta moja prva knjiga, kao i sledeća uostalom, tu su da upozore na stvari i pojave kakvi bi mogli biti u jednom takvom svetu. I ne nude odgovor da li autor te „mračne i ružne“ stvari voli, mrzi ili je indiferentan. One su jednostavno – tu. U vreme pred objavljivanje Odredišta… Matica srpska je oglasila svoj redovni konkurs za objavljivanje prvih knjiga poezije za mlađe autore. Poslao sam im svoje pesme. Poslao sam im uglavnom „ljupke“ stihove, nisam hteo one najekstremnije računajući da ne idem odmah „šakom u glavu“. Naravno, nisam se ni nadao da će nešto biti od toga i nedugo zatim, kao potvrda, stiže mi pismo koje počinje sa „Poštovani…“ (što je uvek zlosutan početak bilo čega) da odbijaju moj rukopis. Budući da sam svakako imao u planu da objavim knjigu bez obzira na sve i da sam većinu materijala već pripremio, to sam pismo, u najboljoj underground tradiciji, iskoristio objavivši ga u knjizi. Da zaključim – ta prva zbirka pesama je balansiranje iz jedne u drugu krajnost, poigravanje sa ekstremima, od najnežnijih do najprljavijih.

Kako doživljavaš savremenu poeziju i prozu? Da li ti više leži poezija ili proza?

Ako ćemo se dotaći profesije pisca kroz istoriju, uvek je najupečatljivije i najzapaženije bilo ono delo koje je bilo angažovano u datom trenutku, kao i ono koje je tražilo promene. U smislu savremenogovde i sada, mogao bih spomenuti npr. beogradski kružok neafirmisanih pesnika u okviru organizacije Poezin, kao i novosadski Poetarium ili sl. To su stvaraoci koji prepoznaju rupe u ovom sistemu, koji pokušavaju ne da ih zatvore, nego da ukažu na njih i postave veliki znak „Radovi na putu“ ili „Pazi šaht!“ [smeh]. Što se tiče proze, u današnjem dobu ona se po meni sve više svodi na žurnalistiku. Takve knjige se prodaju i reklamiraju. Koliko su one vredne vreme će pokazati. Svesni smo svi da je cilj prodati proizvod. A zamislimo kada autor ne bi imao materijalne koristi od svog pisanja? Želeo bih znati na šta bi ličila takva literatura ako autor ne bi imao nikakve koristi? Da li bi onda takva literatura bila slična mojim knjigama? [smeh] Inače, više čitam prozu i u poslednje vreme više se bavim time. Ali, dobri stihovi i dobra poezija više me oduševe. Proza je ipak konkurentnija roba na tržištu. To svakako ne znači da je teže pisati prozu. Teže je istovariti šleper cementa nego na primer napisati i primeniti Bernulijevu jednačinu – ali samo fizički [smeh]. Mnogo kazati sa malo reči – to drži poeziju u nekoj, rekao bih „takmičarskoj formi“, to joj daje poentu i vrednost. Mislim da je rano još govoriti, šta je savremena proza ili poezija, ali oni što pišu prozu po meni moraju biti i dobri pesnici, da poznaju reči, da prepoznaju momenat i da emociju izraze na pravi način.

 

dalibor-radovanac

Šta voliš  da čitaš?

 

Uh, najteže pitanje! Odgovor – čitam svašta. Baš svašta. Čitanje poezije Nika Kejva – recimo da je to bio neki inicijalni momenat koji me je inspirisao da uopšte počnem da nešto pišem. Oduševilo me Cveće zla od Bodlera. Mislim da je bolje da ovde navedem koja su se to dela slagala kao seno oko kakve stožine, čineći ono što će kasnije biti moja druga knjiga. To bi možda bio i najbolji presek stanja obuhvaćenog pitanjem šta ja to čitam i zašto pišem tako kako pišem. Evo, bez nekog naročitog reda –  Berouz, njegov način rada sa tekstom i sjajne ideje. Od njega sam naučio da priča nikako ne mora ići linearno. Onda amerikanština, Bukovski ili Keruak i njegov neverovatan roman bez interpunkcija – Na putu. Zatim horor velikani Barker i Lavkraft, mistici Mejrink ili Hese, socijalno angažovani filozofi kao Erih From ili anarhistički Debor, meskalinski ovisnici Kastaneda ili Haksli, teoretičari kao Eko. Recimo, Stari zavet mi je jako zanimljiv tekst. Strašni Bog koji kažnjava, jer ne gleda u ljudima isključivo dobro. Od domaćih autora jako cenim Pekića, dosta sam čitao M. Pavića, na mene je ostavila priličan utisak ta njegova vizantijska mistika. Što se poezije tiče – Vasko Popa, Mak Dizdar iz BiH, avangarda Vujice Tucića itd. Ali ovde bih se želeo osvrnuti na jedan skoriji fenomen, a to je ta tzv. fejsbuk i onlajn književnost. U poslednje vreme često tu pročitam dosta kvalitetnih stvari, pesama najčešće (još uvek mi ne odgovara čitati duže tekstove sa monitora, tableta i sl. gedžeta). Izgleda da na taj način autori najlaše plasiraju svoj rad. Ima dosta tih grupa ili stranica sa ovakvom ili onakvom poezijom, književnošću, raznim drugim kreativnim sadržajima itd. Tu često pročitam nešto od ranije pomenutih underground pesnika iz Poezina (BG), Poetariuma (NS) i slično. Ali naročito bih skrenuo pažnju na savremenog bosanskohercegovačkog pesnika/pisca Elisa Bektaša čije radove uvek sa zadovoljstvom pročitam. Najupečatljivije su mu kratke poučne priče u obliku tzv. hićaja, uvek sa istim „junacima“ – šejtanom, lauferom, evlijom, košpom, zmajem, gnomom… u kojima maestralno oslikava taj duh čaršije i filozofiju palanke, koristeći pritom vrlo karakterističan pravopis. Naravno, i pored toga što su mesta zbivanja uglavnom čaršije diljem BiH, sama priča i pouka se veoma lako mogu locirati bilo gde na ovaj deo Balkana. Nisam siguran koliko bi on voleo što ga spominjem u ovom društvu i ovom kontekstu, budući da je vrlo zajeban lik, ali neka [smeh], istrpeću kritiku.

 

„Besmtrtni(Besmrtni) slučaj Sizifa H.“ je tvoja druga knjiga, roman ili kako ga nazivaš ne–roman, koji je specifičan po tome što se njegova radnja odvija na nekoliko nivoa: na delovima tekstova, dokumentima, rečniku, poeziji, kroz tekstove drugih pisaca, poznatih i manje poznatih, itd. Kaži nam nešto o tome, šta si želeo ovim delom da kažeš i zašto je u naslovu napravljena slovna greška?

Nakon što je moja prva zbirka poezije postala kultna u underground krugovima [smeh], ona je za sobom ostavila još neke tragove, ideje koje nije imala strpljenja sačekati. Te dve knjige nisu deo istog misaonog procesa, ali u Besmrtnom slučaju oni delovi u kojima se pojavljuje poezija su, u stvari, delovi koji su ostali iz Odredišta. Odredište je tako ostavilo građu za sledeće delo. Došao sam do toga da napravim neku vrstu eksperimenta. U jednom delu rečnika naznačio sam „tekst je životinja“, to je jedna ideja koju sam razvijao na nekoliko nivoa, uz onu vodeću, osnovnu – Jezik je virus. Druge grane umetnosti, po meni bolje su se razvijale od književnosti. Ona je ostala zarobljena na parčetu papira, dok se ostale međusobno povezuju, operišu raznim remixima, flashback–ovima, kratkim rezovima, ta dela jednostavno mutiraju u interakciji između raznih grana umetnosti. Odlučio sam da eksperimentišem sa tekstom (kao DJ sa muzikom) tako što sam se vizuelno igrao sa prelomom, smislom, pričom na više nivoa, ubacio sam rečnik koji negde ima a drugde uopšte nema nikakve veze sa fabulom, niti ima standardna objašnjenja pojmova koja se inače koriste u rečnicima. Zatim, tu su i mnoge stvari koje su uzimane iz drugih dela – u knjizi su stihovi ili delovi knjiga drugih autora izmenjeni ili neizmenjeni, ima dosta pseudo–dokumentarnog sadržaja, tačno ili pogrešno prenesenih citata, tačnih citata pripisanih nekom potpuno drugom autoru. Naslov Besmtrtni je slovna greška koja je slučajno načinjena, ali je ostavljena namerno. Kada sam radio koricu (obe moje knjige sam većim delom sam uradio od preloma do korica) napravio sam tu slovnu grešku koju sam i uočio. Ispravio sam je. Kada je trebalo da se pravi finalna priprema za štampu tzv. prepress, otišao sam u štampariju i kolega je pri ispisu naslova na leđa knjige – riknu, ne znajući za moju prethodnu slovnu grešku, napravio istu! Na kraju sam video i da sam napravio istu stvar na unutrašnjoj naslovnoj strani (koja se kod mene nalazi pri kraju knjige). Ako sam ja napravio dva puta i kolega u prepress–u jedanput istu grešku, odlučio sam da to ostavim tako. Posle sam razmišljao da sam možda preterao sa neobičnostima u knjizi. Sam naslov knjige nastao je pre raspleta, on je parodija na novinske naslove crne hronike – „smrtni slučaj“,  pa je postao „besmrtni slučaj“. Taj naslov je u početku bio samo radni naslov, ali je, eto, ostao. Pravo da ti kažem ja sam puno sretniji bio dok sam knjigu pisao [smeh], ja sam se time igrao, zanimao. Sama knjiga nije rešena, niti je njen smisao do kraja razjašnjen. Takođe, pored poznatih i afirmisanih autora koje sam citirao i čija sam dela koristio za taj literarni kolaž, ubacio sam i jedan deo materijala neafimisanih autora, mojih prijatelja, poznanika, kreativnih ljudi – tu su njihove pesme, priče, crteži, stripovi… Zato ja za sebe kažem da nisam pisac tog romana nego sastavljač i posle ove knjige ne bih rekao za sebe da sam pisac ili pesnik, već – slovoslagač. U knjizi postoji i izgoreli deo dnevnika Sizifa H. koji se pominje u knjizi. Tu sam želeo da uspostavim jedinstvo između fabule i forme, da sama knjiga, kao i taj njen deo u kojem se govori o tome – ima miris paljevine čim se otvori na određenom mestu[3]. Ako sam čitaoca na neki način naterao da koliko–toliko razmisli, možemo reći da sam napravio pravu stvar [smeh]. Čitav se roman dešava kroz različite naracije i nivoe priče. U appendix–u (dodatku) je i pismo doktora Langa (lik iz romana) meni. Knjiga, koliko je tekstualna toliko je i metatekstualna i ide izvan priče koju priča. U romanu se barata nekim psihijatrijskim ili psihološkim terminima, nalazima, terapijama, iz rečnika se uzimaju određeni pojmovi, a u stvari sve se to sprovodi u delo na prizeman način, često koristeći i jezik ulice. Ja sam sve to doživljavao kao neki alhemijski proces, zato sam i poglavlja naslovio prema nekih poznatim procesima u alhemiji, mada oni uopšte nisu uspostavljeni po nekom određenom redosledu. (A ni autori alhemijskih tekstova se do kraja ne slažu po pitanju redosleda kada koji proces treba da nastupi). Tu su kalcinacija, spaljivanje vatrom, rad vazduha, separacija, destilacija, rastvaranje u vodi itd. da bi se dobio neki novi, uzvišeni entitet. Kod mene je taj proces stvaranja romana alhemijski u toj meri da od gomile sranja i nekorisnih stvari dobiješ čistu misao kao nov entitet [smeh]. Ova knjiga nije za svakoga, ali bih svakome preporučio da je pročita. Ali ljudi ne vole da se bakću oko stvari koje su im nerazumljive, iako ova knjiga nije sama po sebi nerazumljiva, samo je tako napravljena. Prvu knjigu sam upload-ovao s obzirom da je njen tiraž razgrabljen, ali ovu ne želim, zapravo to bi bilo teško zato što je tako rađena i to je jedna ideja da se borim protiv preterane digitalizacije sveta oko nas. Ceo koncept ove knjige ne bi bio takav kako je zamišljen kada bi se digitalizovao. Svaki primerak knjige je autentičan, srednji delovi su oštećeni, spaljeni, tretirani nekim hemikalijama i alhemikalijama, oni dobrim delom slično izgledaju ali nije svaki isti i nije isto oštećen. Ima tu i ubačenih delova novina, i na početku svaki je primerak ručno numerisan. Ukratko, knjiga koja je napravljena da se ne dopadne.

odrediste

Postoji li underground u današnjem dobu?

 

Underground postoji, verovatno od kada je sveta i veka. Sve što je išlo mimo velikog istorijskog točka, što je kaskalo iza ili išlo ispred njega rizikujući da bude pregaženo, bilo je underground. Što se mene tiče – pojam underground u stvaralaštvu najčešće vezujem za tzv. DIY („do it yourself“) kulturu. Postoje načini da se dosta toga predstavi, naročito u savremenom dobu, bez primarne potrebe da se to dobro unovči. Dokle god stvar tako funkcioniše, to je underground. Mogao bih i svoje radove uvrstiti tu, obe moje knjige nisu napisane da bi zabavljale, pisane su za određenu publiku i nisu rađene da bih ja zaradio na njima. Dr Lang u pismu upućenom meni, u Besmrtnom slučaju, kaže kako je ugledao istoimenu knjigu u izlogu knjižare. Hrabro sa autorove strane i ja ne kažem da bi mi bilo loše da je tako [smeh], mada ja nemam takvih pretenzija. Ne zavisim finansijski od toga (hvala bogu), inače ne bismo ovde sedeli i pričali. Undergound će uvek postojati, kao izraz mladih, ali pre svega – mislećih ljudi. Koliko je dobro što je to danas ovoliko dostupno, ne znam – to je pitanje za neku drugu analizu. Jer, u doba kad underground nije bio tako lako dostupan, često je postojala sumnja da li je to zaista underground ili je to nešto što je isplivalo kao ona jedanaestina – vrh ledenog brega, pa smo mi to videli i čuli i pitamo se – da li nam je to, u stvari, samo servirano kao underground? Nismo tada imali više kanala informacija kao danas da možemo istražiti, uporediti, uroniti u to. Ali danas postoji taj problem što smo zatrpani prevelikom količinom informacija, tako da i kvalitetan underground teško može biti primećen u moru svega i svačega. To je začarani krug, pa se postavlja pitanje –  da li je nešto underground ako je primećeno? S druge strane i najnezavisnije kreativne duše imaju neke duhovne potrebe da se njihov glas čuje i da se njihova reč pročita. Otići u tu drugu krajnost takođe nema smisla, na primer napisati knjigu, odštampati je u petsto primeraka i ljubomorno je ostaviti kući, jer je to underground [smeh]. Nedavno sam bio (haj’mo reći) protagonista jedne zanimljive priče. Početkom aprila ove godine pravio sam promociju aktuelne knjige Besmtrtni/besmrtni slučaj Sizifa H. i da bih do kraja ostao dosledan temi, ideji i atmosferi knjige, smislio sam da plakat za poziv na promociju bude u formi umrlice i to originalnih dimenzija i stila. Slabo je to koga u Novom Sadu potreslo, jedino se vlasnik lokala u kome je promocija trebala da se održi, malo pobunio protiv toga da mu u blizini lokala to lepimo [smeh]. Ali je sama promocija dosta dobro prošla (s obzirom da je promovisano nešto što je, na prvom mestu, trebalo da se – ne dopadne). A onda, oko pola godine kasnije, na sličnu ideju dolazi jedan kragujevački umetnik i – izaziva popriličnu reakciju medija, pa bogami i onih mainstream. Hoću da kažem kako je ideja (i to tipična underground) ipak opstala kao samostalan entitet, izašla na svetlo dana i ispunila misiju. Jezik je virus – ima li bolje potvrde te misli.

Nešto za kraj, šta bi poručio (čitaocima, piscima, mlađim autorima, itd.)?

Da se čuvaju onih stvari koje se na sva zvona reklamiraju i što se kaže „iskaču iz frižidera“. Bolje da veruju intuiciji nego mišljenju većine. Ne trudite se da svojim delom zadovoljite većinu ljudi. Zadovoljite nekolicinu. Verujem u onu staru tvrdnju da se pisac postaje u bibilioteci, treba čitati. Kada me neko pita za moj rad, za moje stvaralaštvo, kako ja to vidim i čime se vodim, ja kažem to je kao da iz nekog „nabudženog“ automobila – kabrioleta, trešti neka Šopenova klavirska etida. Mislim da na taj način treba sve probati, pokušavati, igrati se, kombinovati, ali najpre posumnjati. Sve je dozvoljeno. Svako treba da nađe i sebe i svoj jezik. Naopako kada bismo svi bili isti i isto voleli. I pročitajte Besmrtni slučaj Sizifa H. ako baš morate. To je početak i kraj svega…

 

Zašto si ti crna ovca?

 

Kad je osmog dana bog stvorio prvu gajbu piva morao je jednu flašu staviti da bude zelena.

Intervju vodio i transkribovao: Nikola Oravec.

Izbor iz poezije i proze Dalibora Radovanca

Grobna kuća

 

 

kako smo samo izgubili

dobar vjetar negdje usput, moj bože

doveli bušnu djevojčicu na pijedestal

sve zbog tvojih kanceroznih želja

prinuđen sam rješavati nedoumice za neudomice:

prvo mrdni tu mrvu mrtve muve

sa carskog reza.

pogledaj kako je skončala naša veeelika

strast – na wc šolji.

hajde, zasijeci joj krila do koljena.

do sedmog koljena

provjeri redoslijed duša

i pobogu – prestani više mučiti ljubav.

ubij je. vidiš da nije živa.

(iz zbirke „Odredište…“)

Pogubljeni raj

savršeno sam upoznao

anatomiju paradajza (kao i paradise-a)

kada zarijem klimave čeljusti

u kojima od vlastitih zubi

imam jedino tri šestice

tačno znam

gdje će

i koliko daleko štrcnuti

sjeme paradajza (kao i paradise-a)

kao izbljuvanije najsitnijih svetaca

uz malo vježbe

to

naučio sam primjenjivati

i na svojoj djevojci

kad mi je dosadilo

ubio sam je u nekoj dolini

prepunoj paradajza (kao i paradise-a)

eh, kako je bilo ludo. nakon što je

izdahnula

rekla je – volim te

ona zna zašto

ubio sam je.

(iz knjige „Besmtrtni / Besmrtni slučaj Sizifa H.”)

“ Hmeljnik se ne sjeća kako su dospjeli u hodnik ponovo, ali bilo mu je već svega dosta. Lang ga hvata pod ruku i kreću natrag: Bio je ovo naš najpoznatiji gost ovdje. Niko i ne zna odakle je došao. Jednostavno – pojavio se. Vidite, čovjek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom, a o njemu vrlo malo podataka imamo. Ali, kao što znate, porodica u kojoj je čovjek odrastao može da pospješuje razvoj samo onih svojstava ličnosti koje sama posjeduje.

– I koliko dugo se već nalazite ovdje?
– Koliko sam… dugo… Kako bih ja to mogao znati?
– E, pa jednom ste morali doći. Razmislite malo! Ili ste ovdje i rođeni?
– Da, došao jesam. To je istina. Došao jesam. A kada? Mislim da nije moguće brojati vrijeme.
– Da li se možete sjetiti gdje ste ranije bili?
– Ranije? Pa, ranije nigdje nisam ni bio.
– Čovječe! Gdje ste rođeni, ako niste ovdje?
– Rođen? Ja nisam rođen, ja sam izgorio.

Vidite, u njegovom umu vladaju Otac Hronos (slučaj) i Majka Gea (haos), roditelji okrutne ravnodušnosti događanja. Kao da nije začet spermom, nego smegmom. A pogled, na neki neobičan način star, zamagljen i dalek. Moglo bi se reći da je to pogled stalno u bjekstvu od samoga sebe ili od trenutne okoline, u koji je nevoljno uperen. Svakako, zaključio bih da je sudbina svirepo orala po njemu. “

(iz knjige „Besmtrtni / Besmrtni slučaj Sizifa H.”)


[1] punog naslova: Odredište, zbirka pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa, to jest sveopšte i cjelovito reformisanje cjelokupne vaseljene, povodom glasa časnog sveslavenskog superlemena, sa pridodatim kratkim komentarima pjesnika Dalibora Radovanca koji je radi toga bačen u lance i prikovan za galiju posredstvom kvazihrišćana, sada se daje u štampu i na znanje svim ljudima čista srca (bijeli primerak), „Graphit“, Novi Sad 2006.

[2] Besmtrtni/Besmrtni slučaj Sizifa H. – Kreativna radionica Bunker, 2013.

[3] Jedan deo knjige ima nagorele stranice. Radovanac je ovom delu namerno palio stranice, na svakom primerku knjige. Svaki primerak Besmrtnog slučaja zapravo je unikat, jer su na svakoj knjizi stranice drugačije izgorele.

Nema komentara

Ostavi komentar