Kome ću te ispričati?

27. маја 2019.

Sinoć sam te opet sanjala, dok si se borio sa svim onim vjetrenjačama što nas čekaju dolaskom svakog novog jutra. Znala sam da mi uvijek prije zore moraš nestati i otići. Razmišljam o tebi, gotovo uvijek dok se suze spuštaju niz lice. Često te prepoznam u nekim drugim ljudima, koji me sjete na tebe. Tad mi se oči još više magle, pa stisnem srce da sakrijem koliko mi nedostaješ u svojoj savršenoj nesavršenosti.

Kiša sve više pada, dok se oblaci tako mučno pokreću i zaboravljaju da su oni samo dio jednog puta što se prelazi brzo i nestaje. Od te hladnoće i tmine, bojim se da ne umijem više živjeti.  Oči mi se sve više magle, umor mi steže prsa, pritisak se lagano spustio nad glavom, kao neki dosadni kišni dan u maju. Ponekad poželim da te samo još jednom vidim onako sjetnog i zagledanog u dubinama tih beznačajnih mjesta. Mjesta koja su i kriva za sve ono što odlazi od nas. Tamo nam odvode drage ljude i tjeraju ih da hode čudnim putevima. Uvijek dok mi pričaju o tebi, pravim se kako ne želim pričati o ljudima koji više nisu živi. Okrećem glavu i sakrivam osmijehom sav onaj strah da polako počinjem zaboravljati kako si pričao, disao i smijao se. Nisam tako hrabra, ali umijem da stisnem šake i srce kad treba. Onda dok se sve u meni lomi, vrišti i dok su mi ruke bespomoćne. Umijem spakovati i kofere, otići tamo pod neke velike bedeme, da bih došla do najtoplijih mora. Sve moje zime su zaspale pod Velebitom, dok ljeta čekaju da ih dodirnem toplinom svojih ruku. Istih onih što su nedavno stisnule šake, vrištale i galamile u sebi strašnije i bolnije od svih. Znam da će svaku bol izliječiti novo ljeto i da prazna svitanja donose još više nemira. Ponekad sam tvrdoglava, isto kao i ti. Ne umijem da ispunim šablon, da se smijem ljudima s kojima ne umijem pričati, niti disati vazduh koji zaudara na memlu jeseni. Znaš da nekad i to moramo, iako već dugo ne umijem da pronađem smiraj među prazninama.

Osjetim da te još uvijek u snu vidim, tamo sakrivenog u uglu nekog stola, u zagušljivim prostorijama gdje se najtiše plače i sva bol postiskuje u dnu stakla.  Nedostaju mi sve te radosti, koje želim samo s tobom podijeliti. Žao mi što nisi tu da vidiš, koliko su i dalje lijepe zore na ostrvu. Da ponekad prošetaš sa mnom u šest ujutro, dok trčim po smokve, vino i ribu.  Ne znam, ali umijem da donesem mnogo tišine u svoj život, isto kao i ti.

Hrabra, samostalna u svojim težinama  i spremna da buru prihvatim objeručke. Nedostaju mi sva ona putovanja na koja smo tek trebali otići. Ne umijem Asi drugačije, osim da te pamtim u dubinama srca, dok se svaki put slomim što više ne postojiš.  Svaki put kad te opet sanjam, ne kažeš mi ni riječi. Samo me zagrliš i ćutiš, bez odgovora…

Hvala ti za sve dubine mora u kojima moje oči umiju najtoplije snivati dok se tako hrabro bore sa burom.

Mom Asiju zauvijek…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com