Koliko nam, zapravo, za sreću treba?

Da li je dovoljno da nas netko voli? Ne samo praznim volim te, koliko god to učestalo bilo, već voli, onako, do srži; onako možda i nedoživljeno (kako vjerojatno svi i sanjamo)… Možda bi i bilo dovoljno kada bi trajalo (neću reči postojalo), jer mislim da poanta ljuibavi nije u biti voljen, koliko god mi tome težili i za tim žeđali, poanta je u voljeti. Onda, gdje je u tome sreća? U obostranosti? Ali početni naleti euforije i zaljubljenosti moraju izbljedjeti kad-tad. Vjerujte mi, moraju! Ja sam život provela voleći i težeći da me prava osoba voli, i ne mogu reći da u tome nisam uspjela mnogo, mnogo puta… Ali uvijek je dolazilo do pada, na ovaj ili onaj način. Bojim se još i sebi priznati da ta čista ljubav između dvoje ljudi jednostavno i naprosto ne može vječno živjeti. O novcu, kao mogućem čudotvorcu za apsolutnu sreću, neću uopće razglabati. To bi bilo najapsurdnije. Jer, ako nisi jebeno sretan, pa nema te materije koja će te usrećiti! Nema te vile ni tog dvorca koji će te izvući iz depresije, ako se sam ne znaš izvući… Nema tog auta, tog putovanja ni tog plaćenog užitka, koji će te dovesti niti koračić bliže sreći, ako tebi nije dovoljno i bez pribijene pare u džepu izaći s voljenom osobom ili prijateljem na sunce; popit pivo, kavu, ništa – i biti sretan. Zamisli… samo od sebe, s osmijehom na licu, bezbrižan – samo biti sretan! A, ako ja mogu, a ti ne možeš… kako da onda i ja s tobom budem sretna? Sve napisano i još mnogo, mnogo toga neizrečenog, ali doživljenog i itekako upijenog; sve to dovodi do milijuna upitnika koji se nižu nad vječnom nedoumicom – kako biti sretan. Lako. Odluči. I budi.

koliko-nam-zapravo-za-srecu-treba-blacksheep.rs

Znam da nekome tko je u debeloj i sjebanoj psihičkoj crnini ove moje tri kratke rečenice zvuče poprilično glupasto i nameće se misao: a najlakše je reći. Da, istina… reći isto kao ono lebdeće volim te s početka koje uvijek (kad-tad!) izgubi svoj smisao i postane navika, ali stati bar na sekund sam sa sobom i sebi reći te odlučujuće riječi, veči je korak k sreći nego da te milijun njih voli, nego da imaš sve bilijune ovog svijeta i nego da ti i sedam sunca sija nad glavom svaki dan! Koliko nam zapravo za sreću treba? Ništa više i ništa manje nego upravo ono što jedino posjedujemo u ovom prolaznom životu ovog prolaznog doba od koljevke pa do groba – a to smo mi sami. Da, toliko jebeno jednostavno! Toliko jebeno kompliciramo bez razloga! Nije dovoljno da nas netko voli, ako se mi sami ne volimo. I ako se mi sami ne volimo, ne možemo istinski voljeti nikog. Dovoljno je stati na sunce i biti sretan, koliko god usranih briga imao u životu tog sjebanog momenta – možeš samo odlučiti reć jebe mi se svemu, zaboravit na sve što te koči i vjerovat da će sve biti ok… makar na tren… zatvorit oči i ne mislit ni na šta… sve prolazi i sve proći će… ti jedini sam sebi ostaješ. Upij sunce. Nasmješi se. Za sebe, ne za druge. I tako ćeš iz dana u dan uvidjeti da ne možeš previše pomoći drugima da pobjede svoje mrakove ako oni to ne žele, ti ih možeš samo i dalje uporno voljeti, makar oni zapravo ne voljeli ni tebe ni sebe… ti voli zbog sebe. Ti budi sretan zbog sebe i voljet ćeš sve…od najmanje kapljice rose do Onoga što nas s neba gleda. Pa da završim ovo malo samoiscjeljivanje riječima jedne velike legende: “Netko to od gore vidi sve… povlači te konce, igra se…”

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.