Kolač baba Smilje

     Kolač je bio gotov. Starica je otvorila rernu i izvadila ga je na sto. Osmeh na njenom licu ocrtavao je zadovoljstvo. „Smiljo, prevazišla si samu sebe!“ Mirisao je na čokoladu i cimet. Telefon je zazvonio.

     „Bako, izvini, nećemo moći da dođemo. Dragan ima obaveza nekih po gradu, pa nećemo stići…“

      „Nema veze sine. Biće prilika“, izgovorila je starica. Veza se već prekinula.

    A volela je da čuje unukin glas. Podsećala ju je na nju dok je bila mlada. Sada je bila u pozamašnim godinama i sama. Približila se vitrini i u ruke prošarane staračkim pegama uzela uramljenu fotografiju koja je stajala među knjigama. Na njoj je bila ona, jedan starac, čovek od pedesetak godina, žena od isto toliko i devojka od dvadesetak.

     „E, moj Milanče“, rekla je starica i pomilovala kažiprstom deo fotografije na kojoj je bilo lice starca. Suza joj je skliznuma niz obraz. „Moj mili Petre“, isto je učinila sa licem čoveka. Knedla joj je zastala u grlu. „Biće prilika…“

   Pogledala je u tepsiju sa kolačem. Još uvek je bila vrela. Stavila je kuhinjsku rukavicu na ruku i uzela tepsiju. Izašla je u hodnik i pokucala na susedna vrata.

    „E, Maro“, rekla je kada je žena od oko trideset godina otvorila vrata „Evo, ja ispekla kolače za Janju i Bokija“.

     Dvoje dece pojavilo se iza žene koja je otvorila vrata.

    „Hvala, Smiljo“, rekla je žena, „Deco, kako se kaže?“

    „Hvala baba Simljo“, rekoše Janja i Boki uglas. Starica se vratila u svoj stan.

    Pogledala je drugu fotografiju sa vitrine. Na njoj su bili momak, devojka i dete. Unuka, zet i praunuka. Danas će ostati uskraćena za najukusnijin Smiljin kolač. Pomilovala je dete na fotografiji i glasno uzdahnula. „Ljubi je prabaka…“

kolac-baba-smilje-blacksheep-rs

     Televizija, emisije, serije i kafa u komšiluku. Smiljkin uobičajen dan. I poneki odlazak na groblje. Da poseti supruga, sina i snaju. I mnogo suza.

    Nedelju dana kasnije telefon je zazvonio.

    „Bako, mi bismo sutra došli. Jesi li kod kuće?“

    „Ljubi te baka, pa gde bih bila? Za vas sam uvek kod kuće.“

    I nov kolač je bio gotov sutradan rano ujutru. Bolji od prethodnog. Čokolada je bila duplo slađa, a miris cimeta je ispunio stan. Ponovo je zazvonio telefon, a očekivala je da čuje zvono na vratima.

    „Joj, bako, ubićeš nas. Dragana su pozvali pre minut. Nećemo moći da dođemo, ne sme da odbije taj posao. A ja ne mogu sama da vozim, znaš već da nisam dobar vozač…“

     „Ljubi te baba, ne sekiraj se. Samo vi završavajte posao koji imate. Kad ćete, ako nećete sad? A i na ovu krizu, mora čovek da radi…“

     „Doći ćemo ovih dana, obećavam“.

    Smilja ne navikla kuhinjsku rukavicu i uzela tepsiju sa kolačem. Otišla je na sprat ispod i pokucala. Mlada devojka je otvorila.

    „Ana, ljubi te baba Smilja. Evo ja ispekla kolače za Gorana malog“.

   „Hvala, Smiljo, divno ste. Pa cela zgrada priča o Vašim kolačima. Baš prošle nedelje pričam sa Marom, kaže da ste odneli njenoj deci, evo sad mom Goranu. Pa hvala Vam. A pre skoro dve nedelje sa Bojkom sa četvrtog sprata. Kaže da mora i recept da uzme koliko su se njenoj deci dopali kolači. I njoj i deci komšinice Slađe sa prvog sprata. Mali Aca je skoro punu tepsiju sam pojeo.“

    „Nema na čemu, mila. Voli baba Smilja da peče kolače“.

    Telefon nije zvonio narednih dana. Nije ni zvono na ulaznim vratima. Ali je baba Smilja ispekla kolač. Stavila je maramu na glavu i otišla na groblje sa tepsijom u kojoj se najlepša čokolada sijala na zimskom suncu, a vanila i cimet širili svoj miris. Sela je na grobnicu svog supruga, sina i snaje. Isekla četiri parčeta kolača i poređala po malim, kartonskim tanjirima koje je ponela. Nije govorila. Ali je kolač bio preukusan.

Autor: Uroš Timić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.