08 nov KOFER
Život možeš izmeriti jednim koferom.
Kad se rodiš, sve što ti treba stane u jedan kofer. Dve obične pelene, jedna švedska, benkica, kapica, čarapice, jaknica u zavisnosti od toga da li si se rodio leti ili zimi, flašica, cucla i talk. Nisi još pošteno ni shvatio da si živ, a već ti je život izmeren.
Baba i deda stanu u jedan kofer. Tri majice, za koje ti se odmah naglasi da su dve za svaki dan, a treća ako te baba bude vodila u goste ili u crkvu. Patike, koje nećeš ni obuti, jer tvoje gradske noge jedva čekaju da bose trče po travi i prašini i umoče se u ledenu reku. Čarape, gaće, pantalone i školska knjiga, koja do kraja leta ostane u tom istom koferu.
More stane u jedan kofer. Doduše, nikad iz prvog puta, ali na kraju stane. Dok shvatiš da će ti jedino važno biti da te preklopi prvi talas i zalepi so na tvoju mokru kožu i da će sladoled u hladu biti ručak na koji ne moraš da žuriš. Da će ti noći zvučati kao gitare koje šapuću, mirisati na maslinovo ulje i ribu, dok se crvenilo tvoje kože bude jednačilo sa zalaskom sunca. Shvatiš da su peškir, kupaći kostim, haljina, šešir i knjiga sve što ti treba, i more ti stane u taj jedan kofer.
Ljubav stane u jedan kofer. Čak i one najveće. Poruke koje su nekada bile zalepljene za frižider da bi ih svi videli, sada su u tom koferu da ih ti ne bi gledao. Pokloni za rođendane koji su zaboravljani, traženi pokloni, iznenadni pokloni, pokloni koji su stajali na policama bez prašine jer si ih svaki dan bar jednom dotakao, svi stanu u taj kofer. Ne prašnjavi, ali zatrpani. Fotografije na kojima ste srećni, fotografije na kojima niste. Karte za predstave i koncerte na kojima ste bili, pa čak i one na koje niste otišli. Sve to stane u jedan kofer. Taj kofer je najteži.
Problemi stanu u jedan kofer. Neplaćeni računi za koje se praviš da ne postoje, svedočanstva loših ocena, fotografije loših veza pa čak i burma ako brak postane problem. Ukradene stvari, knjige koje nikad nisi želeo da pročitaš. Stvari koje ti ne trebaju i nikad ti neće trebati, ali ih uporno zadržavaš, govoreći sebi možda jednom. Dijagnoze različitih bolesti uredno otkucane na lekarskim izveštajima, ili ispisani recepti za lekove koje nikad nisi podigao. Sve to staje u jedan kofer, taj se u životu najmanje otvara i verovatno leži zaboravljen pod nekim krevetom.
Smrt stane u jedan kofer. U tom koferu nisu tvoja odela, košulje i čarape. Nisu neplaćeni računi i školska neotvorena knjiga. U tom koferu su tvoja burma koju ti je stavio dan kad te pogledao u oči i rekao svetu da si njegova. Njegovi poljupci za dobro jutro i poljupci za laku noć. Držanje za ruke noću dok spavate. Fotografije sa mora gde ste izgoreli zajedno. Fotografije gradova koje ste obišli i u kojima ste se svađali kako jedan kofer nije dovoljan. Prvi dan u školi, prvi pad sa bicikla, prvi kućni ljubimac, prve suze, prva tuča, prvo slomljeno srce. Lična karta. Smrt stane u jedan kofer i taj kofer je merna jedinica tvog života.
Taj kofer zatvore za tobom.
Autorka: Julija Dukić
Fotografije: tumblr.com
Niki
Objavljeno 10:30h, 09 novembraOdlican tekst!!!!
jukec
Objavljeno 11:35h, 13 novembrahvala!