27 jun Knedla kao limun

Sjedim… Tamo gdje sve počinje, završava i traje. Spavam pod bedemima, onim koji gledaju u dubine. Ljube nebo, more i zemlju. Sve u isto vrijeme! Sanjam daleko, snažno i beskrajno. Gotovo bajkovito, onako kako mala djeca sanjaju dok crtaju svoj prvi slikarski rad. Dovoljno sam jaka da povjerujem kako ništa nije slučajno i da se nebo može dotaknuti samo ako si dovoljno blizu na zemlji. Večeras mi se putuje, daleko. Sigurno dalje od hladnoće, bezbrižnosti i samoživosti. Ne podnosim da me koriste, kao neku vrlo zanimljivu igračku. Odrasli smo da shvatimo da nema mjesta za nove igračke. Ima samo za one pokvarene. Valjda je tako s godinama. Dolazi ti pod ruku mnogo toga, crtaš sam sebi svoje srećno nebo, popravljaš sve konce. Budiš uspavane prijatelje, boriš se da ostanu tu. Nisi snažan da ih zaboraviš, baciš u neku kutiju za igračke i tako sve pogaziš. Ne umijem da sakupljam prašinu, pogotovo ako su to ljudi koje volim.

Žika, lokalni boem i skitnica svakodnevno pokazuje svoje vještine da zaborav ide uz dobra crvena vina. U podrumu je uvijek imao one buđave flaše i po neku teglu džema. Govorio je često da je to njegov proizvod, jer je sve naučio da pravi sam. Čovjek se rodi sam, pa se navikne da sam i živi. Nije neka mudrost. Često smo odlazili u obližnju kafanicu, gdje smo pričali tako neozbiljno o već suviše ozbiljnom brodolomu života. Redovno mi je donosio vino, kaže da je to dobro za krv i da ću tako moći popraviti imunitet. Kad čovjek popravi imunitet, popravio je i dušu. Nekako lakše podnosi svaki vjetar, postaje snažnija skitnica i uči se takvom načinu života. Drugačije i ne znaš! Ljude nećeš nagovoriti da se vrate unazad, ne možeš im zatvoriti usta, oči i raširiti ruke. Radije se odlučuju da napuštaju, traže druga utočišta i grle sve što im se podvuče pod kožu. Proći će dosta noći kada ćeš plakati u svojoj sobi, zatvoren sitnicama i riječima koje odzvanjaju kao upozorenje. Nagovaraćeš samog sebe da sutra počinješ sve ispočetka, kako ćeš se uspješno odvojiti u daljine. Kad se probudiš, vidiš da su oko tebe knjige koje nisi pročitao, a trebao si. Vrijeme će početi da nestaje, tamo negdje za tvojim petama. Od tolike strepnje možeš dobiti samo visok pritisak i neku boljku želuca. Dok budeš tražila stotinu i jedan razlog da se zadržiš, drugi će ljudi tražiti druge. Tako lako će zaboravljati sve one krupne riječi koje se ne izgovaraju tako često. Mi živimo zbog tih riječi sve ove godine, sigurni da je sve ostalo isto. Tebe čeka neki hladniji sjever, kažu zemlja nekog vojnika. Snažna i prostrana zemlja, u kojoj ćeš morati dobro organizovati vrijeme od tri do šest. Nećeš moći dolaziti u podrum starog vinara, tražeći spokoj u nekom crvenom napitku. Kad se vratiš, možda me više neće ni biti. Šta znaš, može me opaliti infarkt ili mogu postati gluv. Tako da ne čujem ništa.

Ja ću se možda promijeniti. Ti ćeš isto! Siguran sam da ti više neće biti zanimljivo da slušaš zgode i nezgode jednog neshvaćenog probisvijeta. Previše starog da bi sanjao, a dovoljno mladog da napravi još puno, puno dobrog vina. Biće ti teško gledati sve ljude koji besposličarski obavljaju svoje radne obaveze. Razmak vremena između tri i šest će ti se učiniti tako dosadan i spor. Ako slučajno poželiš nekoga da zagrliš, budi spremna da taj neko ima preča posla. Tako će svu onu prašinu koju su nekada uspješno sklanjali, vratiti u tvoje oči. Zasuziće ti oči, ti se onda pravdaj da je to zbog vjetra i prašine. Ustvari, nećeš se uopšte pravdati. Samo ćeš se okrenuti i otići.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com