11 nov Klavir

München, 2001.
U toj prijelaznoj fazi života, negdje između bijelog i crnog, napola žena, napola dijete, po prvi puta stojim ispred monumentalne građevine, takozvane „Führerbau“, u kojoj je prije više od pola stoljeća sam Vođa zajedno s pripadnicima SS-odreda započeo s otpisom nearijevaca. Kasnije se smatralo kako jedino glazba može isprati sve gnjusno i prljavo što je skrojeno u toj zgradi te je ona namijenjena glazbenoj akademiji. Samo nisu razmišljali da glazbu stvaraju upravo ljudi. A ljudi jesu gnjusni. Barem je on bio.
Zanimale su ga čudne stvari o meni – zašto su mi ruke hladne, koji je moj horoskopski znak, koliko profesora sam promijenila, u koje doba dana sam rođena. Dijete u meni veselilo se novom životnom iskustvu, nečem stranom, zanimljivom. Žena u meni njušila je odvratnost svaki put kada bih se približila klaviru za kojim je sjedio, odbijala susresti se s njegovim slinavim pogledom. Dijete u meni željelo je naprijed, a žena je vidjela njegove pjegave, grube, ispucale ruke, zečju usnu, kvrgavi nos i dlake koje strše iz nozdrva, ušiju, članaka prstiju.
Poziva me na ručak, što više puta ljubazno odbijam. Na jednom od satova zaključuje kako sam previše pogrbljena i kako takvo krivo držanje utječe na moje sviranje. Predlaže vježbe za zdjelicu koje se sastoje od sjedenja na stolici uz micanje bokovima naprijed-nazad u trajanju od deset minuta, na početku svakog sata. Gladi mi donji dio leđa, dahće za vrat, a sve u svrhu „poboljšanja sviračke tehnike“. Opsjednut astrologijom izrađuje naše natalne karte i pokušava me uvjeriti kako je moj Neptun upravo u devetoj kući i utječe na njegov Jupiter, što se rijetko događa i dosta ga uznemiruje. Govori mi kako mu je sad jasno kako jedna tako krhka osoba može imati tako čvrst stisak ruke. Kao prava lavica, govori. Mučnina. Počinjem izbjegavati satove i jednom tjedno, u vrijeme kad znam da je zauzet, na telefonskoj sekretarici ostavljam poruku kako sam „opet bolesna i nažalost neću doći na sat“.
Bliži se kraj godine. Posljednji sat prije ispita predviđen je kao nadoknada za izostanke kroz godinu. Održava se u njegovoj kući i dolazak je obavezan. Dva dana ne jedem. Muka mi je od pomisli na njega i njegovu blizinu. Tog jutra, ranom zorom zvoni mobitel. Javljam se u bunilu, pita me treba li nešto pripremiti za jelo prije sata? Hoću li objedovati prije nego li dođem ili da samo popijemo kavu i prošećemo po njegovom imanju? Gadi mi se.
Na stolu srebrni pribor za jelo, serviran po pravilima bečke škole, na tanjuru škampi i prepolovljen avokado. Galantan, fin, 62-godišnji profesor, prepun manira i slatkorječivosti, dao si je truda. Trpam u sebe kako ne bih morala govoriti. U mislima mu trljam avokado po licu dok se ne uguši u bezličnom soku. Gutam knedle od šlajma, mukom vadim ljušture škampa iz zubiju i pljuckam ih u skupljene šake. Nakon ručka odlazimo u prostoriju s klavirom. Dok sviram snima me kamerom i tumači kako tako najbolje vidi sitne greške, koje mu usput lako promaknu.

Završni ispit. Komisija zuri u mene, iščekujući početak. Tresu mi se ruke, znoje dlanovi. Uvijek sam se uspijevala izdići iznad treme, no ne i ovaj put. Osjećam njegov ljigavi pogled na sebi, koji očekuje sve, samo ne početak. Klavir pod mojim prstima bruji nesuvislo i nepovezano. U sebi kroz zube vrištim: On je kriv! Ovaj odvratan, oronuli starac, kriv je za sve!, ali umjesto pobune, miješaju se konsonance i disonance, bijele i crne tipke u sivu besmislenu bljuzgu. Note pojačane klavirskom pedalom rezoniraju razbacane kao razlupana jaja, kojima je nemoguće razdvojiti bjelanjak od žutanjka. Jedan dio mene zna da je za par minuta kraj i to me tjera da nastavim. Nakon dvostruke pune taktne crte izlijećem van, sjedam na bicikl i divljački vozim, vozim, vozim dok ne presahnem…
Tad sam ga posljednji put vidjela. Nakon nekoliko mjeseci, u poštanskom sandučiću dočekala me razglednica s velikim anđelom u bijeloj haljinici i aureolom iznad glave. Na poleđini je grbavim slovima bilo ispisano:
Nisam Vas dugo vidio, no želim Vam svako dobro, u nadi da se naši životni putevi ipak neće u potpunosti razići.
S ljubavlju, C.A.
Osjećaj je bio jednak onome kad sam kao dijete po prvi put na ulici vidjela pregaženu mačku. Crijeva razvaljena po asfaltu, rasturenih zubiju, izbuljenih, napola poispadalih očiju. Dijete u meni nije vjerovalo onome što vidi, a opet, istina ja napokon bila tu, definitivna i konačna, opipljiva kao i sam dokaz. U tom sam trenutku odrasla.

***
Zagreb, 2015.
Jesen je. Početak upisa u glazbene škole. Nakon dugih rasprava, jer ona bi na tenis ili balet, dovlačim ju za rukav i sjedamo u predvorje škole.
„I samo da znaš, neću pjevati! Neću im baš ništa otpjevati!“ protestira kroz suze.
„Dobro, ne moraš.“
Otvaraju se vrata glavne dvorane i kroz dječju graju, pogled mi zastaje na velikom Steinway & Sons klaviru. Zove me. Da ga isprobam. Da ga iskoristim. Predivno zvuči, iako šuti. Osjećam miris prastarih nota posuđenih u knjižnici akademije. I opet ga vidim pred sobom. Pokušava naštimati žice, nagnut je ispod klavirskog poklopca. Guram mu glavu dublje unutra i spuštam poklopac. Udaram svom silinom, i ne prestajem lupati, dok se drveni čekići i bakrene žice natapaju gustom crvenom bojom.
„A koji je to instrument?“ mala me pita još vlažnih očiju.
„Klavir, mila. To je klavir.“
„Može! To bi ja!“
„Hm…“ zastajem na trenutak, „danas zapravo svi sviraju klavir. Ali preko puta je škola za ritmiku i balet – što kažeš da na kratko svratimo?“

Autorka: Marta Glovacki

Fotografija: tumblr.com