03 apr KIŠA IDEALA

Samotni su časi ovi, kiša dok po krovu plaza;

Ogoljeni plove snovi, povrh nekoć slavnih staza,

Povrh duša raznolikih, tiho što po njima hode;

Svaka od njih sa drugom je, a svak’ drugi puti vode.

Samotni su časi ovi, kiša dok po krovu plaza.

Jedna od njih, malo jače, vesla prema mirnoj luci;

Da pronađe sebi smisla, I ljepote u svoj muci,

Valove da guta moćne, pučinom što kišnom jedre;

Oblake da guta sive, neba boje da opazi, vedre.

Jedna od njih, malo jače, vesla prema mirnoj luci.

Šta li je to u čovjeku, što potjera suza s neba?

Da li istu ka drugome, k’o visina što za nama jadi?

Da li kiša, sve kad spira, nama baš u korist radi?

Šta li je to u čovjeku, što potjera suza s neba?

Mnogi prije nisu znali, no su samo osjet tak’li;

Osjetili kišu nisu, što niz staklo k’o niz obraz lije,

Teški potop sa nebesa, emociju divnu krije.

Mnogi prije nisu znali, no su samo osjet tak’li.

Samotni su časi ovi, kiša dok po krovu plaza;

Ogoljeni plove snovi, povrh nekoć slavnih staza,

Povrh duša raznolikih, tiho što po njima hode;

Svaka od njih sa drugom je, a svak’ drugi puti vode.

Samotni su časi ovi, kiša dok po krovu plaza.