23 nov Kaput
Pitala sam tog čoveka čiji kaput nije ničije omiljene boje
u čije se rukave ne bi sakrila nijedna žena da glasno šmrkne
nijedan izgubljen kec koji bi se potegao u pravom trenutku
to je čovek bez košare iluzija punjene pravim trenucima
sa zakrpama nevešto napravljenim od postave njegovog džepa
to je čovek čiji džepovi izneveravaju njegove ruke
a možda te ruke nisu učinile nikome nažao
možda su nahranile toliko golubova koliko ih mi nismo videli u životu
ovo kažem za nas koji volimo da primećujemo golubove iako ih ne volimo
a možda su bile i toliko zle da ih ni trideset zima neće dovoljno nagristi
za ruke se nikada ne može reći koliko zaslužuju
i pitala sam ga onako skrušeno jadnija od njegove jakne
milozvučnim glasom čija boja oprobano miluje sve smrznute uši
da li želi da sa mnom podeli ostatak klupe koja nije moja
jedan bezazlen kašalj se otkinuo od mog grla
da prekine naše smrtonosno ćutanje
i iznudio teško izvinjenje što nema maramicu da mi ponudi
pomislila sam kako ljudi bez maramica nude iskrene reči
da mi je samo doznati šta mi je kroz misli proletelo tog dana
proletelo i nikad ne povratilo se da mi okrepi sećanje
kao što jezik došapne strast suvoj uzdržanoj usni
kada sam mu ponudila da podelimo novine
i kada smo se oboje uhvatili za četvrtu stranu.
Autorka: Zorana Milić
Fotografije: livelovelearnbreathe.com, tumblr.com
omniolog
Objavljeno 19:43h, 23 novembraJako lepo 🙂
elena
Objavljeno 14:24h, 02 februaradivan teks..:)