04 jun Kao u paukovoj mreži

Sve što je uslijedilo trebalo je biti samo jedan susret, večera sa likom za kojeg sam odgovorno tvrdila da to nije ništa. Navlačeći malu crnu haljinu, zavaljenom A. na mojoj kariranoj sofi sam uvjerljivošću odvjetnika navodila sve dokaze kako lik nije za mene. Znam da mi je samo rekao kako je intreresantno koliko se trudim svojom pojavom ostaviti bez daha nekoga takvog i to na prvom sastanku. Mučeći se sa umjetnim trpuškama i viklerima na glavi tvrdila sam da mi se ta osoba uoće ne dopada.

Na večeri sam izigravala budalu naručivši dagnje čije me je otvaranje uvijek dovodilo u neprilike. On je večerao mene. Pogledom je kidao moje meso kao sa pečenih pilića. U jednom trenutku sam prekrstila ruke preko grudi jer male crne haljine kao da je sa mene nestalo. Pogledala sam u ljude u restoranu ali niko nije gledao u mene, to je značilo da sam još odjevena. Ma koliko se naizgled činila odmjerenom, sujeta mi je mahnito aplaudirala dok me vozio kući. Likovala je i govorila kako sam kraljica koja ga je pogodila dagnjom posred čela i pomutila mu mozak.

I onda naizgled filmska ljubavna scena u kojoj me doprati do vrata i desi se poljubac. Vraga! Jesam li već rekla da me je gutao pogledom u toku večere?

U poljupcu se to desilo zaista. Progutao me je. Ne kolutajte očima! Znam da zvuči kao laž ali ne postoji logično objašnjenje šta se desilo u toku poljupca. Znam da sam letjela kroz neki blesavi prostor, treš i ružičast. I hop! Pala sam u nešto nalik paukovoj mreži. Da je neko drugi bio na mom mjestu vjerovatno bi mu srce prepuklo misleći da je u tom trenu umro. No, znate mene. Ja sam hrabra! Naravno sad bi A. na ovo rekao: „Nisi ti hrabra nego luda!“, ali zar to nije isto!

Nije mi trebalo dugo da shvatim gdje se nalazim. Preglasan bas crvenog zvučnika neobičnog oblika svaki put kada bih čula kako njegov glas izgovara moje ime nagnalo me je da osluškujem. I čula sam! I svoj glas sam čula !!! Kikot, šaputanja u perju. Da je zbog mene zavolio dagnje. Čula sam da je jesen na izmaku. I planove za praznike. Prijatelje, neke nove ljude u mom životu koje je doveo on. Čula sam kako se protežem u njegovoj kuhinji i pitam ga: „Šta ćemo danas jesti“. I njegov glas i misli kada me nema. Nedostajanje i čežnju bi najjače čula. Polako sam učila da hodam u paukovoj mreži ne tražeći izlaz. Znate li gdje me odveo poljubac? Aha, tik do njegovog srca! I kao u pletenoj ležaljci na nekoj tropskoj plaži uživala sam. Ali… jednoga dana nešto je moju mrežu toliko zanjihalo da mi se zavrtilo u glavi. Čula sam svoj glas. Optužbe i ružne riječi. Lom tanjira, lupanje vratima. I onda je bila tišina. Možda nekoliko dana ili mjeseci ili možda čak godina. Ponekad bih čula njega, misli sa kojima se borio i koje je tjerao.

Jednoga dana opet je nešto zanjihalo mrežu.  Atraktivna plavuša je kao iz vedra neba upala u mrežu. Pogledala me čudno i ljutito. Nije se dugo zadržala. Nakon nje je stigla smotana brineta. Naizgled nevinašce radila je razne podvale da me izgura iz mreže. Ali na njenu nesreću u mreži mi je ostalo zaglavljeno stopalo. Zbog kojeg je otišla sva u suzama.

I evo me. Godinama sjedim zarobljenog stopala i ometam sreću stanarkama njegovog srca. Ne znam kako da pronađem izlaz a ni ne tražim ga više, neka dođe i sam me izbaci na ulicu. Jedino on zna gdje sam.

Autorka: Luna H.

Fotografija: pinterest.com