11 sep KAO ISPUŠEN DIM

Padaju prostorije dijagonalno pa se razlijevaju po stubištu istog ravnog poda. To su prostorije moje iskrenosti, u konačno dočekanoj dijagonali  pravednosti. To je razlijevanje tebe, istinskoga, na nepostojeće stubište ‘tvoje istine’ i one apsolutne, naravne – poda jedne ravnine. Biraj mili… nas u čistini te moguće palače najvrjednijih spomena. Ili sebe ko sebe i mene ko mene kao dva smjera različitih znamena. Biraj dušo…jos jednu prešućenu bol za lažne doticaje ljubavi ili iskren oprost i novi list u životima dvojice koji se možda nikad nisu smjeli sresti.

Al zajebi. ‘Možda’ mi nikad nije bio miljenik, jer je nedefiniran ko lažna lica današnjeg doba, sto nas poplavljuju u množini svih množina. Personiziram te kroz kamuflaže svojih ogorčenosti, jer svih sedam stotina znakova neće biti ni blizu dovoljno da bi me tvoja načela ikada razuumjela. Ma zajebi… misliš li da ikog osim hejtera iti zanima sto je sa nama? Ja ne mislim, jer o tome vise uopće ne razmišljam. Ležim medu pepelom i prašinom, i posve cista ne jebem sto je sunce danas maglenije no ikada. Ne jebem sto te ne čekam, dok misliš da bi te čekati trebala, niti to sto se barem tri glasa bore za moje osamostaljenje, za moj opstanak bez tvojih tepanja, kao i bez tvojih samara. Društvo su mi mravi, okupljeni na ostatke obroka bratovog psa. Toliko sam doslovna. Toliko neispunjeno prepunjena pisanjima koja nisam na vrijeme izbacila. Zbog nas? Zajebi mili… za ovo i samo za ovo sam se rodila.

Pronaći cu raj, bez ‘ti’, ‘mi’ ili’ nas’ u ijednom kutu njegovih spajanja. Biti ce to dijagonale i ravnine prostorije oduševljeno zaokupljene mojim pisanjima. Par biljčica i dobra svjetlost u svakom ćošku tog sanjarenja. Postelja i radni stol, za uskovitlane nenadjebivosti mojih istipkanih ravnodušja i parola bez suvišnog odjeka. Ima ih koji me vole i bez boje moga glasa.. ima ih koji mi se dive i bez mog mirisa na plahtama. Al mene ne jebe ni nista od toga. Dosljedna. Kao ispušen dim u čast palih heroja mahom naučenih lyricsa iz dana punka i pijanstava. Još me drže. Jos me ponekad sastave kad mislim da se raspadam. Početak i kraj mog uzglavlja. Odjeb i oproštaj  istoimenog rastanka.

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: favim.com