07 maj Kako ti ide zaboravljanje?

Kako ti ide zaboravljanje?
Pitam da znam pa da se ugledam na tebe.
Samo tebi je sigurno sporije i teže.
Jer moje tijelo je kao svi zakoni prirode,
ono što se nauči i pamti sve do demencije.
I kada se probudiš u pola noći znaš raspored benova na mojim ramenima.
Da ne govorim o tome
da ti moj smijeh cijepa gole zidove.
I kroz pukotine ulaze mirisi moje kože.
Kako ti ide zaboravljanje
kada se ugase svjetla i u sobu ti upadne nezvani Mjesec?
Je li sebe ubjeđuješ da je obična nesanica
zbog posla i stresa?
Ili u gužvi subotnje noći
kada se sve cakli od pudera
pričinim ti se onako obično neobična, kao prelijepa utvara?
Skreneš li pogled na one mlađe nametljivo primjetne
što ih je i sam Bog nazvao Utjehe?
Kako ti ide zaboravljanje u jutrima
u ogledalu kada pogledaš se i shvatiš koliko je sve besmisleno bez mene i riječi koje te sretnog probude?
Ne želim da znam jer slagat ćeš i mene kao što si sebe i ubjediti da ide.
A oboje znamo da ne ide
jer ostalo me je u tebi i oko tebe
dovoljno da me pamtiš do starosti, smrti i onog života u kojem opet srest ćemo se.

Autorka: Luna Hodžić

Fotografija: tumblr.com