27 apr Kako se to vrijeme dijeli na krivo i pravo?

Taj dan je bio sasvim običan. Sunce je uredno izašlo i zašlo za svega 24 sata smjenjujući za sobom dan i noć. Bilo je struje i vode u cijelom gradu, i mobilne mreže su bile sasvim dobre. Komšinica je ujutru dolazila po ulje da prži djeci jaja, kao i svake nedelje. Crkvena zvona su se oglasila u podne. Svi su se radovali proljeću i to je odjekivalo u vazduhu. Dan je bio posve regularan, bar je tad tako djelovalo.

Međutim, ispostavilo se da mu je vrijeme dalo neobičnost i lansiralo ga u njeno vječno sjećanje. Taj dan je duže spavala i bila je posebno lijena. Slušala je muziku i posmatrala grane drveća kako se njišu na laganom vjetru. Iznenađena je bila činjenicom da se njišu baš u ritmu pjesme koju je u tom trenutku slušala. Čudila se i par puta u toku tog dana je na prepad dolazila pred prozor da posmatra grane, i svaki put bi se njihale kao hor u pozadini pjesme. Toliko je bilo nevjerovatno da je na kraju ipak sebe ubijedila da nema sluha za muziku i za ritam. Jela je supu u vrijeme kad se obično ruča. Bila je to supa iz kesice sa slovima koja joj se, slučajno ili ne, našla tog popodneva u kući. Svejedno joj se posebno obradovala. Dijete je bila uprkos svojim godinama. Bila i porasla u još veće dijete. U kašiki je slovima supe ispisala njegovo ime. Osjećala je životinje u stomaku mnogo veće od leptira. Možda gusjenice koje će tek s proljećem da se pretvore u šarene leptire. Nije imala apetit za cijeli obrok, taj dan je pojela samo supu. Posmatrala je slova i bila je srećna. Baš onako srećna po pjesničkoj definiciji, toliko da bi se ušuškala u tu sreću i tako putovala kroz vrijeme svog života. Taj zalogaj je imao ukus njegovog poljupca, njegovih punih usana, toplote njihovog dodira. Zadržala je supu u ustima kako bi što duže letjela na krilima tog osjećaja. Žmirila je i zamišljala kako petlja svoje prste u njegovu kosu u kojoj je zaspalo Sunce. Kako se smije u sred poljupca zbog čega se sudaraju zubima. Kako joj tijelo podrhtava dok gubi kontrolu nad njim. Taj dan je bila povratno zaljubljena. Plesala je cijeli dan u ritmu ili van. Taj dan je sredila kuću do tog nivoa da ju je majka pitala šta nije u redu s njom. Taj dan je ofarbala kosu u crveno, jer joj se svakako glava usijala od sanjarenja o njemu. Taj dan je jedva zaspala od uzbuđenja. Nije htjela, ali nešto ju je prevarilo u sitne sate. Nešto, ali to nije bio san, jer baš to nešto, joj je prekinulo najljepši san.

I tako, dan kao dan, prošao je brzo, a leptiri kao leptiri, živjeli su kratko.

„Nije pravo vrijeme za nas. Izvini!“ – bila je poruka koju je dobila te noći. Poruka koja je zapravo bila obavještenje o smrti osobe kojoj bi dala i poslednju bundevinu sjemenku dok grickaju uz pivo. Ma i prst, ako joj zatreba. Za kojom bi išla pješke do iza kraja svijeta, ako treba. Sve – sve, ali kako se to vrijeme dijeli na pravo i krivo, njoj nije bilo jasno. Kako to krivo vrijeme može da pobijedi ljubav, pitala se. Pa vrijeme je totalna izmišljotina i totalno nebitan član u jednačini za sreću zaljubljenog para, vrištala je sledeće jutro. Vratila se u krevet osjećajući da amplituda njenog raspoloženja pada daleko ispod nule hladeći plamen koji je do juče obećavao.

Poslije tog dana više ništa nije bilo isto. Nikad više nije kupovala supu sa slovima. Čak je mrzila i da je vidi na policama marketa. Mrzila je svu djecu koja su uživala jedući je. Mrzila je kad joj majka napravi istu, pa bi morala da je jede dok joj se prevrće želudac i sva sjećanja. Prebirala bi po slovima i dugo je jela, dugo i mučno. Ali nikad ne bi pojela slova njegovog imena. Sreća je što svinje nisu pismene, pomislila bi i nastavila da ruča, jer više nije imala problema sa apetitom. Ali zato sa sjećanjima jeste. Poslije tog dana nije marila što se grane njišu u ritmu najljepših proljećnih pjesama. Nije marila što ima prst prašine na policama u sobi. Nije marila što je komšinica nasilnički zvonila svake nedelje tražeći ulje. Nije marila što su svi marili šta je s njom.

Svi osim njega!

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: weheartit.com