Kako sam ubila ljubav

 

U autobusu je nepodnošljiva gužva. Sedim i vozim se unazad. Tako ja oduvek u životu, vozim se unazad. Gledam napolje u mrak, ali ne vidim ništa. Volela bih da je i u autobusu mrak, kako ne bih morala da gledam ljude pod veštačkim svetlom. Da je tama potpuna, mogla bih da zamišljam kako sam sama u autobusu, mogla bih da zamišljam sve one koje želim da gledam. Ali gužva je i primorana sam da gledam ove ljude, i vozim se unazad. Malo mi je muka, jer mi se pravac kretanja i misli ne slažu, pa hvatam sebe kako ih usaglašavam.

Nisam bila neki sjajan lik, nisam ni sada, a još manje sam radila sjajne stvari. Nikom nisam polagala račune, osim sebi samoj, mada sam i tada skoro uvek pisala na crtu. Nikad nisam plaćala. Tako sam bar mislila – preplatila sam, zapravo.

 

Dala sam mu život, mom sinu. Moj ponos i kletva. Nisam preterano marila za čoveka sa kojim sam ostala trudna. Nisam ga poznavala, kao ni sebe. Nisam tad ni za koga marila, osim za vene i njihovu sadržinu. Sebično sam živela – bar sam mislila da živim.

Kafa za doručak, igla za ručak, za večeru alkohol. Robu sam plaćala sobom: po haustorima, prljavim hodnicima, po tuđim krevetima, neretko, podovima. Nekima sam bila dobra i u parku, čak i na ulicama, u koje noću niko nije zalazio. Ali zalazila sam ja, a u mene su ulazili. Nekad ih je bilo i više, trpela sam. Nisam brojala, niti sam pamtila lica ili imena, nisu bila važna. Samo je bilo važno da vene budu napunjene, a mozak zadovoljan. Bila je važna kupljena sreća.

A onda se desila trudnoća. Devet meseci kasnije rodila sam dečaka, ja koja se raspadam, uspela sam da stvorim nešto. Iz haosa je nastao život. Bojala sam ga se. Nisam znala s njim. Svaki put kad bih ga uzela, u mojim očima se širio strah. Ponekad sam se nadala da ću ga ispustiti i završiti s njim, ali nisam mogla još i to da uradim. Bila sam kukavica, odlučila sam da ga ostavim. Obukla sam ga, umotala u ćebe, stavila u nosiljku i pokrila maramom. Nisam htela da mu vidim lice, da ga zapamtim. Htela sam samo da ga ostavim. Ali, ni to nisam uradila kako treba. Vraćala sam se u dom, stajala sakrivena iza kapije i posmatrala ga. Porastao je. Igrao se, živeo je. Uvek sam ga gledala s leđa. Kad god bi se okrenuo, sklonila bih se, preplašena, kao da je mogao da me prepozna. Nisam mogla da podnesem da me gleda ne znajući ko sam.

 

Kako sam ubila ljubav

 

 

Autobus je stao na stanici. To me je preseklo. Zaustavio se film koji sam odmotavala, a zamrznut kadar naglo osvetliše veštačka svetla. Kako su kod vrata do kojih sam sedela stajala tri visoka muškarca, nisam ga odmah primetila. Onako mali, sa svojih metar i deset, u prevelikoj plavoj perjanoj jakni koja mu je dosezala skoro do kolena, šljampavim pantalonama i kapom navučenom na glavu, stajao je mali i miran, licem okrenut ka vratima koja su se otvarala. Opušteno nesvestan drugih, sa rukama u džepovima i pomalo frajerskim stavom, izašao je iz autobusa u mrak koji sam posmatrala, zviždućući neku melodiju. Iako se i on vozio sam, video je svetla napolju. Zastao je na stanici i okrenuo se.

Gledam ga i vidim ga.

 

Dala sam mu život, ali mu je ulica dala lice.

Gledam dete od sedam godina sa licem četrdesetogodišnjaka. Ulica je priču ispisala na njegovom licu. Imao je masku odraslog čoveka, prošaranu iskustvom, ali su mu oči bile dečije. Usnu je blago iskrivio na jednu stranu, smejao se nečem svom.

Vidim svog sina koji nije moj, i želim ga.

 

Vrata su se zatvorila, autobus je nastavio put. I dalje sam se vozila unazad, ali sama. Moje srce je sišlo na stanici.

 

Autorka: Julija Dukić

Fotografije: webdesgnburn.com, wallpapermojo.com

 

U okviru ,,Biblioteke“ Udruženja građana Trablmejker objavljena je kratka priča ,,Kako sam ubila ljubav“ Julije Dukić u julu 2013. godine

2 Komentara
  • Debeli pancevac
    Objavljeno 19:29h, 01 maja Odgovori

    Surovo. Ali istinito u tvojoj mashti.

    • rik
      Objavljeno 03:00h, 04 avgusta Odgovori

      kratko , tuzno . . poucno , smislom , da cuvamo sto imamo , od nas zavisi ..

Ostavi komentar