22 maj Kako je rat donio tišinu u dvorište

Od proljeća očekujemo uvijek nešto nemoguće. A ono kao iz inata samo projuri kraj nas ne ispunivši nam nijednu želju. I već u maju vodi ljubav sa ljetom, zbog koje ljeto poludi od ljubavi i prospre toplinu po nama.

Baš takvo jedno oholo luckasto ljeto bilo je i onda kada su radio stanice puštale La Môme. U kvartu trošnih zgrada sa velikim dvorištem u kojem su svađe majki zbog djece nadjačavale i glas La Môme živjela sam već tri godine. I svi su znali cijeli moj život. Sve tajne, čak i one koje ja nisam znala o sebi. Naravno, za kratko vrijeme i ja sam upoznala njih. Znala sam čiji muž posjećuje gospođu udovicu na prvom spratu. Čiji je štrik pukao slučajno ili zbog ljubavnih muka. Znala sam i zašto moram pojačati radio i nadjačati svađe u dvorištu. Znala sam da će mi stari Šarl namignuti kada pođem na posao. Ili da će me sigurno jednog dana, ljubomorna Simon politi vodom sa terase jer je grize zavist zbog mojih uvojaka i kolekcije šešira i to što mi je dvadeset  a nisam udata. I to kada sam se zaljubila u markantnog pisca nije je umirilo. I to što smo bili najljepši i najsretniji par u Parizu kod mojih susjeda je izazvalo samo bujicu osuda. Ali ako bi krenulo nešto po zlu, svi smo zaboravljali mane onih drugih i pokazali solidarnost i ljubav.

Naviknuti na to, nas dvoje ljubavnika nismo baš marili za mrzovoljne primjedbe prilikom njegove posjete meni. Kada bi me posjetio u stanu, iz naše sobe mogli su samo da čuju muziku i da nas vide kako ga poljupcima ispraćam iz stana…

I ta nedjelja ne bi bila ništa drugačija od onih tokom cijelog luckastog ljeta da u dvorištu nije nastala tišina i da iz mog stana nije dopirala pjesma Paris-Méditerranée. Izašla sam na terasu i pogledala u dvorište. Svi pogledi bili su uprti u mene. Sa osmijehom zaplesala sam na terasi mašući im rukom.

I onda sam čula da je neko od njih rekao: „Počet će rat!“

Šutili smo, samo je La Môme pjevala slaveći život i ljubav, iako uvijek tužnog glasa kao da je slutila da će jednom graju u našem dvorištu da ušutka nešto…

Skoro dvadeset godina poslije zajedno sa malenom La Môme i posljednjom njenom snagom u glasu pjevala sam u Olympiji:

Non, rien de rien, non, je ne regrette rien

Ni le bien qu`on m`a fait, ni le mal

Tout ça m`est bien égal

Non, rien de rien, non, je ne regrette rien

C`est paye, balaye, oublie, je me fous do passe…

 I nisam skrivala suze. Imala sam ponovo dvadeset godina. Pored mene je sjedio moj momak, pisac koji je poginuo na prvom frontu pred sami kraj rata. Do njega je bio stari Šarl koji bi se nagnuo i namignuo mi. I Simon je bila u publici, iako je u ratu nestala, kažu da nije preživjela logor u koji su je odveli. Djeca su na galeriji slušala koncert, bili su mirni jer su znali da je La Môme slabašna. Svi su bili u publici, sve sam ih dovela u Olympiju na posljednji koncert malog vrapca. Bilo je to prvi put da im muzika koju volim nije smetala…

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com