Kako je čovek postao drvo

Tek kada je Gabrijela umrla, i kada je sanduk koji je skrivao njeno mlado telo položen u žućkastu suvu zemlju, Garsija je shvatio da je njegovo srce zauvek izgubljeno. Zato se zakleo da se neće maći od njenog prozora, sve dok je ponovo ne ugleda kako tamo sedi, nasmejana, raščešljavajući kose u koje se plelo Sunce. I zaista, tamo je stajao već dva dana i dve noći, nepomičan, ruku ispruženih ka zatvorenim prozorskim krilima kroz koja se jedva nazirao mrak prazne kuće. Ljudi su se čudom čudili tome kako uspeva da se odupre snu, i iskreno ga sažaljevali, držeći da je od žalosti zasigurno pomerio pameću.

Trećeg dana, posetila ga je devojka po imenu Marta. Živela je i radila u mlinu koji se nalazio na sat hoda od sela, ali je čula glasine o mladiću koji je obećao da će zauvek bdeti pod prozorom svoje drage koja je prerano napustila ovaj svet, i odlučila da se sopstvenim očima uveri u postojanje tog zanesenjaka. Začudila se i pomalo uplašila, ugledavši ga onako znojavog i zabrađenog, visoko podignutih ruku sa nabreklim mišicama koje su drhtale od napora. Uopšte je nije primećivao. Pa ipak, Marta se izgubila u njegovim krupnim, smeđim očima nalik na dva kestena.

Došla je i sutradan. Na putu do sela je, u jednom skrivenom voćnjaku, ubrala krušku i prinela je Garsijinim usnama. Jedva su se otvorile, i zubi slabašno zagrizoše plod koji se topio od slasti. Lepljiv sok mu stade curiti niz bradu, a Marti se učini da su, jedva čujne, kao iz velike daljine, odnekud doletele reči zahvalnosti. Dugo je gledala te prste, preplanule od Sunca, koji su u svom drhtavom plesu strpljivo čekali neke nevidljive ruke. Na odlasku mu je rekla svoje ime.

Marta je svakodnevno posećivala Garsiju. Hranila ga je kruškama koje je brala u voćnjaku, čistom maramicom mu brisala znojem obliveno čelo, pa čak i podmetala svoje krhke ruke pod njegove, sa željom da im, bar na kratko, pomogne u njihovoj dirljivoj posvećenosti.

Jednog dana je skupila hrabrosti da mu se obrati:

– Ti znaš da se ona neće pojaviti. Znam da znaš.

Nakon nekoliko trenutaka tišine, začulo se nejako romorenje, i Marta je shvatila da je to Garsija, koji sa strašnim naporom uspeva da dah iz svojih pluća sasušenim jezikom izvaja u reči:

– Znam da neće – šumeo je mladić poput vetra koji nosi zrnca peska – ali ja moram ostati ovde. Ne smem napustiti ono za čim žudim, čak iako znam da je to sasvim nedostižno. Jesi li znala da većina ljudi umire dva puta? Tek onaj drugi put prestanu da dišu. Čovek prvi put umire onda kada se odrekne svojih snova. Ovo je za mene jedini način da ostanem živ.

drvo-devojka-blacksheep.rs

Marti je bilo potrebno gotovo mesec dana da sebi prizna da je nepovratno zaljubljena u Garsiju, i još toliko da smogne snage da mu izjavi ljubav. Tračak iskrene tuge blesnuo je u smeđim očima, kada je ostareli i omršaveli Garsija prošaputao:

– Zašto to radiš sebi? Znaš da te nikad ne mogu voleti.

A onda je dodao, sa svom strogoćom i ogorčenošću koju je mogao da skupi:

– Nemoj više dolaziti ovamo.

Pa ipak, devojka se pojavila i sledećeg dana, sa korpom prepunom krušaka koju je položila pred Garsiju, bez reči mu prišla, rukama mu nežno obgrlila umornu glavu, svoju položila na njegovo rame, a zatim sklopila oči. Tako je Marta odbila da umre dva puta.

Stopala su im ubrzo potonula u žućkastu zemlju. Noge su im lagano očvrsnule, zadebljale i spojile se, poprimivši tamno braon boju, a kolena se izuvijala u kvrge čudnih oblika. Devojčino lice se stopilo sa mladićevim ramenom, i izgubilo se u njemu. Na suvim Martinim rukama iznikle su ogromne slatke kruške, da uvek mogu biti blizu Garsijinih usta. Mladićeve ruke su najzad mogle da se odmore, jer su prestale da drhte pretvorivši se u duge grane. Kosa mu se uzdigla, pozelenela, a vlasi se raširile, postavši lišće koje je blago šumelo na povetarcu. Martine grudi se spojiše, napravivši tako utočište za ptice divnih boja, koje su sanjivo pevušile. Konačno, Garsijine oči polako ispadoše, a u suvu travu se skotrljaše dva krupna kestena.

Priča se da putnik, koji sa svoje desne strane ostavi jedan stari, davno napušteni mlin, a sa leve gust i neprohodan lug koji je nekada bio bogat voćem, nakon sat vremena hoda može dospeti u sićušno selo od svega nekoliko kuća, skriveno među planinama. Kažu da tamo postoji nesvakidašnje drvo koje, ako je jesen topla i sunčana, daje dve vrste plodova. Meštani sela tada se slade nadaleko najukusnijim kruškama, koje u čoveku bude čežnju za nečim što je davno izgubio, a ne može da se seti šta je to, dok deca skupljaju kestenje veliko kao šaka, i spajajući ga pomoću čačkalica, prave neobično lepe figure, sa rukama nepokolebljivo ispruženim uvis.

Autor: Predrag Savić

Fotografije: favim.com

2 Komentara
  • mistery girl
    Objavljeno 16:21h, 16 juna Odgovori

    Ovo je predivno! Bukvalno mi je suza krenula. Svaka čast. Volela bih još mnogo tvojih dela da pročitam. Ovo što ti imaš je dar, neguj ga, ne ume svako ovako predivno da piše!

    • P.S.
      Objavljeno 16:36h, 16 juna Odgovori

      Hvala ti, Misteriozna! 🙂

Ostavi komentar