23 mar KAKO JE AZNAVUR POKVARIO RANDEVU

Nije istina da ne postoje muško-ženska prijateljstva. A. i ja smo savršen dokaz jednog takvog. Jeste da smo i mi imali faze u kojima nismo bili prijatelji, pa jesmo, pa nismo i sve bi možda bilo još uvijek tako da moje emocije nisu išamarale njegov ego. Od tada dane provodimo skupa. On zna svaku moju tajnu. (Znam i ja njegovu onu o…, zamalo da izbrbljam, ali znam čuvati tajne, bar njegove)

Ovih dana A. sluša o mom novom potencijalnom budućem mužu. Svakog muškarca koji se pojavi i izmami mi osmijeh A. i ja gledamo kao priliku koja će da me usreći. Radimo to zbog mojih godina. A. ne zna da mi je ono njegovo “Žao mi je što sam toliko mlađi od tebe, inače bih te ja oženio.” udarilo maljem u onaj biološki sat i sad kao mahnit kuca a ona luda kukavica iskače iz prozorčeta svako pola sata i tjera me da sebi tražim muža.

Nije mi smetala kiša da odem do pozorišta gdje A. radi na novoj predstavi u kojoj je jedan od ženskih likova moja metafora. (Sve žene u poeziji i prozi koju je A. ikada napisao sam zapravo ja)

Sa sendvičem u ruci u žutoj kabanici i prozirnim gumenim čizmama ušla sam dok je A. tik do pozornice razgovarao sa troje glumaca.

„Sjedi gore, eto me!“

Naredio mi je i pogledom me smjestio dovoljno daleko da moja brbljivost ne smeta probi.

Smjestivši se kraj mene i uživajući u sendviču koji mi je uzeo iz ruke rekao je “Slušam”.

Ispričala sam mu kako sam ovaj put sigurna da je gospodin pravi ovaj put zaista Gospodin Pravi i da sam odlučila pozvati ga kod sebe na večeru. Milion detalja i argumenata da je ovaj put to to i da će me se A. ubrzo riješiti.

Vraćajući se kući i vukući me pod svoj kišobran davao mi je instrukcije u kojima bi trebalo da se za tu večeru odjenem kao lijepa žena a ne da ga dočekam u šarenim dugim gaćama za spavanje i u papama koje sam ukrala eskimima.

“I bez tvojih “prljavih poslova” ovaj put! Ma, ni riječi! Znam što ti govorim. Ja te poznajem i meni ne smetaš takva kakva si. Ali za druge pokušaj to sakriti i biti ozbiljna i obična!”

Vraga!

Već sutradan uvečer u istoj kabanici i čizmama u pratnji svog minijaturnog psa našla sam se u najmračnijem dijelu grada. Ispod mosta me čekao lik u mantilu i šeširu. Brzinski sam mu predala koverat, on je izbrojao novce i klimnuo i otišao. A ja sam mu dobacila “Sutra, malo nakon što otkuca na satu sedam…”

I sutradan mi je sve išlo na ruku. Sunce je rastjeralo oblake. Tri sata sam se borila sa viklerima i na kraju su zaista bili na mojoj glavi. Kuhala sam i pjevušila. Prije nego li sam servirala i odjenula se razgovarala sam sa svojim psom i zamolila ga da bude pristojan, te da ni slučajno ne smije pojesti malenog čovječuljka koji će također doći u stan.

Gospodin Pravi se pojavio tačno na vrijeme. Šarmantne belgijske čokolade i buket crvenih ruža natjerale su me da odglumim oduševljenje. Večerali smo uz priču o tome kako savršeno kuham, kako volim životinje i djecu. Rekla sam da ću desert ipak da poslužim u dnevnoj sobi. Uz objašnjenje da imam i iznenađenje pristao je da mu stavim povez preko očiju. Zadovoljnog osmijeha na brkovima sa povezom preko očiju na mojoj tufnastoj sofi sjedio je moj budući muž i čekao iznenađenje. Prvo je izletjela kukavica i na smrt ga preplašila a nakon nje se oglasilo i zvono na vratima. Otvorila sam vrata, minijaturni Šarl Aznavur me pozdravio, s obzirom da su mu upute poslane zajedno sa honorarom u koverti, nije me ništa pitao. Pokazala sam mu put do gramofona. Popeo se na njega. Maleno odijelo, košulja sa volanima na prsima i lakirane cipelice. Nakašljao se i tiho sam sebi taktirao an du trua i zapjevao:

Un beau matin, je sais que je m’éveillerai,

Différemment de tous les autres jours,

Et mon coeur délivré enfin de notre amour

Et pourtant.. Et pourtant..

Kolač je bio na malom stoliću. Mirišljava, sa dovoljno senzualnim poprsjem nagnula sam se i odvezala Gospodinu Pravom povez sa lica. Prvo je pogledao u moj decentni lančić, a onda šarmom gospodina skrenuo pogled preko mog ramena, pravo na malog, veličine palca, živog i grlatog u zanosu pjesme Šarla Aznavura.

Ne znam šta se tad desilo u glavi Gospodina Pravog, ne mogu ni da zamislim iako mi je poslije A. rekao da on tačno zna šta. Ali u tom trenu dok se maleni Aznavur vrtio na mojoj gramofonskoj ploči i pjevao iz sveg glasa, Gospodin Pravi je skočio i u tri koraka bio na stubištu sa jednom jedno cipelom u ruci a drugom u mom hodniku.

Aznavur je završio pjesmu i pitao treba li pjevati dalje, uplakana ispratila sam ga. Zvala sam A. da dođe do mog stana čim prije. Noć je protekla tako što smo ležali u krevetu, jeli kolač i došli do zaključka da nikada neću nači muža koji će se znati nositi sa mojim čudima.

“Na koliko si iznajmila Aznavura?”

“Dva sata!”

“Zovi da ti ga pošalju, platila si!”

“A da tražim Hulija umjesto njega?”

“Može!”

Zamislite nas.

Veliki vintiđ krevet, luckasto šareni stan. U krevetu A. i ja jedemo kolač. Kraj kreveta moj pas pokušava da se popiša u cipelu Gospodina Pravoga.  Na ploči njiše kukovima, maleni ko palac, Hulio Iglesijas i pjeva nam!

“Oženio bih te samo da…”

“Prekini, da te ne bih u slavne patuljke prodala!”

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com