Kafana, gusar, sloboda i ona

U prekrasnoj bašti neke rustične kafane, sjedili su dvojica poznanika i pričali o slobodi.
Bilo je to prijatno ljetnje predvečerje koje sluti noć bogatu bučnim razgovorima i šarenim ženskim haljinama. Negdje iz daljine čuo se osokoljen muški zvižduk, tako primjeren ljetnim večerima da je podrazumijevan više i od cvrčkove pjesme.
– Jedan moj prijatelj kaže da je ta ideja o ljudskoj slobodi nešto kao suptilni peting. – rekao je mlađi, preplanuo muškarac, spuštajući čašu hladnog pića.
-Ha! – kroz osmijeh uzvrati drugi, stariji – A zašto? Je l’ ti objasnio? Mada, moram priznati, provokativna primjedba, pomalo pretenciozna i previše poetična. – reče stariji, a zatim ispi gutljaj pića.
– Da. On kaže da je privlačnost ideje o slobodi baš tu, samo u slutnji. Zaparvo, u tom neiscrpnom bogatstvu slutnje. Jer kako on to vidi, jedino kao slutnja ona nudi sve i ništa. Zavodljiva je. I dok god je na tom stepenu, bezopasna je. Tu bi čovjek možda i trebao da se zaustavi. I kako moj prijatelj kaže, većina pametnih to i radi. Tada je besplatna i najskuplja na svijetu. Istovremeno. Kad kreneš da se prepustiš onome što je za tebe, u tom trenutku sloboda, ubrzo shavtiš da je ona velika žrtva. Apsolutna sloboda. Nedostižna je, a što više za njom tragaš, više žrtava ostavljaš. – završi mlađi
Stariji sasluša pažljivo, zapali cigaretu i zavali se na stolicu. Iz te poze uzvrati:
– Ja znam jednog koji kaže da je to što mi kao civilzacija žudimo za rajem, da to nema veze sa vjerom. Žudnja za rajskim slastima nije ništa drugo nego naša žudnja za divljinom, za prirodom. Za predevolucijskim periodom. I da se zato tako dobro osjećamo u prirodi. Ona nam je kuća; to je taj famozni izgubljeni raj. Otimamo se često nasilnoj civilizaciji i bježimo kući. I on kaže da su muškarci skloniji tome.
Stariji se zatim nalakti na sto i poslije kraće pauze nastavi:
– A ja sam mu na sve to odgovorio da je to što on priča samo Frojd i ništa više. Da ga on kvazi-intelktulno parafrazira i da ću mu ja sve to dokazati u dvije, najviše tri rečenice . – zatim zaćuta i zagonetno pogleda mlađeg, duboko uvlačeći dim.
– I? Šta si mu rekao? – tobože nezainteresovano upita mlađi.
Stariji brzo povuče još dva dima, pa ugasi cigaretu. Iznenadni povjetarac mu raznese kosu po licu i on zagonetno pogleda u mlađeg i odgovori mu :
– Istovremeno bismo da smo slobodni, ali i da smo u majčinom krilu; u sigurnoj ljuljašci njene utrobe. Da smo slobodni, ali u njezinom naručju – to bi bilo idealno. Da neko za nas preuzima svu odgovornost, dok mi ganjamo slobodu.
– Ja opet smatram – nastavi stariji – da je na taj arhetip slobode ili šta je već, civilizacija nakalemila mit o naciji i vjeri i svim mogućim podjelama u vezi njih. Pa pobogu, ako nam nešto dozvoljava da smo životinje i divljaci, jeste to. Ona nam je majka. Baba, pramajka… Država, grad, selo…. Iz njenog krila i u njeno ime činimo zlo. Za njenu sisu. Eto i to je Frojd. I to je sindrom izgubljene slobode. Lovimo, koljemo, silujemo, lešinarimo u ime te koljevke. Te izmaglice raja. Svrha naše slobode. A nje nigdje.
Namiješi se mlađi. Šeretski. Mudro. Shvatio je. I nije.
Da li što više i dalje tragaš, da li je tvoja izgubljensot manja ili veća, pitao se, nijemo, u sebi.
Pored njih je prošla žena u lepršavoj, svilenoj haljini. Koža joj je bila masna od znoja. Ljeto je i vruće je. A ona je divno mirisala. Mlađi pomisli kako su se popodne i njena pojava poklopile i natjerale da se preda letargiji i znoju. Kao zamah lepeze unatrag. Déjà vu. I bilo mu je lijepo. Otpratio ju je pogledom, i popio piće naiskap.
– Frojd se može ubaciti svagdje. On je univerzalni zaključak i interpretator. – reče on potom.
– Kad se nema šta drugo reći i da bi se izbjegao besmislenost razgovora. Besmislednost je tako bljutava.
– A slušaj sad! – iznenadno se trgnu mlađi. Ja poznajem, doduše samo iz viđenja i povremenih supijanih razgovora, gradskog gusara. Jedan od rijetkih u ovom gradu koji je svojoj slobodi dao autentičnost.
– Kako? I zašto gusar?! – upita stariji.
– Ne znam kako mu je ime. Moja procjena je da ima oko 70 godina. Načuo sam da je bivši narkoman, mada vrlo vjerovatno i sadašnji. Visok i vitak, uvijek nosi povez na desnom oku. Nerijetko i štap i maramu, ali povez ne skida. A kažu ljudi da mu je oko sasvim zdravo. Poznaje Bristolsku muzičku scenu. Prati, analizira. Posao, kao ni stalna primanja – nema. Nema ženu ni djecu, mada ima svoju armiju obožavateljki. E, taj čovjek je u sebi spojio šarm superheroja i običnog lupeža. Ne znam, moguće je da sam ga romantizovao, ali mi on djeluje kao da je ispao iz stripa. Superheroj u slobodno vrijeme. I da su svi oni takvi, kad odjašu u suton, ili odlete u mrak. Gomila simpatičnih čudaka, koji su većinom truli. Gradski gusar svojom zanimljivom pojavom izmami od tebe koju paru za piće, hranu i cigarete. Kupiš komadić egzotike i slobode. Kad sa njim pričaš čini se sve lako. I to čak i prelazi na tebe. Ujedno mu zavidiš i želiš da kaže nešto da vrati tron tvojim receptima života. Tvom kao uređenom bivanju i moralnim načelima. Da nečim, povije tvoj upravo iščašen zglob života. Tražiš potvrdu ispravnosti. A on priča tako pitomo i nenametljivo. On je uvijek isti ritam koji drugačije doživiš. I raduješ mu se. Ja mu se radujem. On tako srećno paradira sam sebe. Sretan je. Slobodan…
Na trenutak opet obojica zaćutaše.
– Sad sam se sjetio! – kao iz skoka reče stariji – šta bi bila opoetizovana sloboda svakodnevnog trenutka. Prošvercovana. To je kada, na primjer, sredovječna nastavnica basnoslovno bujnih grudi, iz navodne radosti prema djeci i simpatije za njihove gluposti, požudno dječije glave trlja o svoje grudi. Po pravilu samo mušku glave. Tu ona tješi samo sebe. Sigurno joj zaiskre oči, kao rumen na njihovim obrazima.
Obojica se nasmijaše. I naručiše još jednu turu.
– Tužne su neke slobode. Zapravo većina njih i jeste takva. – dodade mlađi. – Jedan moj prijatelj, genijalac je često citirao jednog svog, kako on reče Brku, da ljudi puše, ili su uopšteno skloni porocima baš zato što ih boli taj zov za bijegom, slobodom. Ova civilizacija, ovo moderno društvo ih guši, ne mogu se pomiriti niti mogu pobjeći; u zamci su, ne svojom krivicom.
– Da, imaju potrebu da rastrgnu nekoga ili nešto, pa to onda čine sami sebi.
– Kad si kod rastrgavanja – ozbiljno započe stariji – znam jednog invalida, koji ima boga u šaci. Ja čak sumnjam da je on želio da bude invalid. Želio je da bude zakovan u sivi ugao svog kreveta. S teškim gađenjem odbio je kolica i liječenje i bilo kakav trud, da olakša sebi i drugima. To je za njega je grijeh. Sa svojih četrdeset i nešto godina osudio je sebe na svoj sivi ugao. Nikad se do smrti on neće pomaknuti s tog kreveta. I on je sretan. Svaki dan govori da ima boga. Dok ga drugi služe. Njegova porodica uživa u prisustvu boga koji sere i piša i koji pritom vjeruje u boga. Svi kažu da je dobar čovjek i da je ta bolest silna nesreća, a on na račun nje manipuliše svima. Tako i onaj veliki bog. Taj invalid koji je započeo veliki posao, pa se prepao. Taj šugavi super heroj koji sanja veliki comeback. – ogorčeno završi stariji.
Pored njih opet prođe ona žena u svilenoj haljini. Prođe ih prijatna jeza. Nasmiješi im se. Oni se okrenuše za njom dok je zvuk njenih odlazećih potpetica prizivao ritam sutona i prolaska.
-Frojd?! – kroz smijeh reče mlađi
Stariji klimnu glavom. Ustadoše i odoše.

Autorka: Slađana Kaurin

Fotografija: weheartit.com

sladjana-kaurin-blacksheep-rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.