Kada si otišla

Kada si otišla, u sobi je postalo nekako svetlije.

Ima smrti kojima se molimo.

Ima smrti koje nisu teške.

Koje su ništa. Sitna prevara profesionalnih lopova.

Prosto. Poput dečije igre u kojoj su pravila nebitna.

Ima smrti koje nisu teške.

Teško je umiranje.

Kada si otišla, u sobi postalo zagušljivo.

Mene su zasvrbeli kapci, ali nisam želela da mislim o praznini.

Znala sam da mora doći kad-tad.

Znala sam da je praznina neminovna.

Odložila sam je za kasnije.

Mislila sam – biću spremna. Sada nije pravi trenutak.

Onda su došli neki ljudi sa velikim kolima.

Hteli su da te odvezu.

Klimnula sam glavom. Shvatili su to kao odobrenje.

Pobogu, kao da ja odlučujem. Kao da se to uopšte pita.

Onda je soba postala tuđa.

Stvari su se ispremeštale i pod mojim prstima dobile nepoznatu teksturu.

Ima smrti koje liče na povratak.

Ima smrti koje podsećaju na drevne legende.

Samo se ne smeš osvrnuti. Ne smeš biti poput Orfeja.

Ali suština legendi je u njihovom neprestanom ponavljanju.

Euridika se ne vraća.

Orfej ostaje sa svojim zverima. Koje pesma ne uspeva da uspava.

Kada si otišla, u sobi je postalo nekako tesno.

Bilo nas je previše. Ponavljali smo smešne stvari da tuga ne bi postala nepodnošljiva.

Nije vreme za to. Tuga ionako dolazi kad-tad.

Ima bezbroj finesa i sve ih zna.

Jednog jutra, u supermarketu, prestravila me pomisao da nikada više nećeš umesiti hleb.

Zar će od sada svako jutro počinjati odlaskom u prodavnicu?

Jednog popodneva opekla sam usne pijući kafu. Prestravila me pomisao da mi više nikada nećeš doneti kocke šećera.

Zar će od sada svako popodne i svaka kafa ići sa ukrštenim rečima, novinama ili tv-om, tek da se ne bude sam?

Jedne večeri niko u kući nije gledao Dnevnik. Prestravila me pomisao da više nikada neću izgovoriti: „Utišaj. Trni mi leva strana. Predinfarktno stanje – sinonim za najnovije vesti. Ne moram svake večeri u pola osam da slušam kako nam državu održavaju na aparatima. I samo čekaju da je isključe ako se već sama ne isključi na vreme.“

Zar će od sada svako veče u nekoj drugoj kući slušati najnovije vesti?

Jedne noći probudio me san. Prestravila me pomisao da ćeš samo u snovima biti stvarna.

Zar će od sada svi snovi ličiti jedan na drugi?

Kada si otišla, u sobi je postalo preglasno. Prestala sam da se odazivam na svoje ime.

Pretvarala sam se da nemam ruke. Nisam želela da se rukujem dok mi izjavljuju saučešće.

Kao da se uopšte može saučestvovati u tuzi.

Tuga je veliki auto, sličan onome kojim su te odvezli.

I istina da u njemu nekad može sedeti suvozač. Ali samo jedan upravlja.

Samo je jedan odgovoran nesreći.

Samo jedan bira u koji će zid udariti. Samo jedan traži način da se spase kad otkažu kočnice.

Ima smrti kojima se molimo.

Molimo da ne budu stvarne.

Da ne budu stvarnije od života.

Kad zatvorim oči, uvek se smeješ.

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar