Kad maske padnu

Znaš, dani su vreli a ja pamtim one kišne dane kojima smo šćućureni jedno uz drugo žurili do našeg skrovišta. Sarajevo u ponoć jako lijepo miriše. Onaj dio Ferhadije gdje si uličnom sviraču platio da otpjeva za nas jednu. Ja sam bila sretna, jer sam zavoljela ulične svirače još prije desetak godina kada su mi, kao strankinji, svirali “Trista pena” a ja tapkala nogama i lila suze jer mi je sve tako prokleto nedostajalo. Ne želim biti sentimentalna, nekako sam si zabranila pravo ovih dana da uzdasima dam dozvolu da te prizovu. Otrgnem te jer si tako zaslužio, a onda se sjetim kako sam i dalje tako ovisna o tvome mirisu. Miris je prvo što zapamtimo, a zadnje što zaboravimo kod osobe, znaš i to zar ne? Liječim se cimetom i narandžom, vazduh miriše na kišu a vjetar mi lagano miluje kožu, kao što si ti rukama kada bi mi bilo hladno. Liječim se pokojim taktom pjesme koja mi čupa svaku poru i tjera me da porazbijam sve, kao razočarani Ciganin uz violinu dok joj se strune kidaju od tuge. Onih sedam listova behara mi se pojaviše kao slika koja je tako postojana a onda samu sebe uštinem i kažem: “Trebala si znati da maske pripadaju ćoškovima Pozorišta”. Trebala si..

kad-maske-padnu

Trebala sam znati da glumci predstavu odigraju, naklone se publici, dobiju aplauz i odu. Odu, ostavljajući iza sebe samo kostime i maske. Trebala sam znati da sam samo neko ko je u publici, ko je došao da odgleda predstavu i ode kući. Trebala sam znati da si odlično izučio svoj zanat. A jesi, jer si uspio da se zaljubim u lošeg glumca. Priznajem ti, ne stoji ti tako loše ta uloga, mada sam te ja poredila sa onom vrstom glumaca koji daju posljednju paru za želju. Kao što je John dao za Savannah. No, nije ni važno. Ja sam jedna od onih koja će uvijek kupiti kartu i za najlošiju predstavu u gradu. Ja sam jedna od onih koja će ti ustati dok ti aplaudira i dati ti do znanja da i publika zna odglumiti. Planirala sam posjetiti Pozorište, iako ga obilazim u širek luku. Zbog nečega što je kod mene a što pripada prašnjavoj arhivi, gdje si navikao da se zavlačiš i odakle izlaziš poput onog vagabunda koji kamči za rukom koja briše sve sa sebe. Ali, otom-potom.

Prizvala sam kišu. Prija mi, iako me čini sjetnom. Zbog mnogo čega. Mogla bih ti se i izjadati ali to bi već značilo da ti vjerujem, a ja sam ti davno prestala vjerovati. Danas sam se odlučila za varijantu pisanja, uz pjesmu kojom te stavljam u kutijicu. Onu što je kod mene. Na balkonu pisati ne mogu, Jesen je uranila i još samo fale listovi sa drveća da mi pokoji uleti u sobu, a ja da ih skupljam i pišem poruke na njima. No, to ću još sačekati. Nisam bila u gradu dvije sedmice. Poželjela sam gaziti lokve po Titovoj, brisati klupe u parku, gledati Miljacku kako nadolazi, drhtati na kiši i tako pokisla sjesti u neki maleni bar gdje mi niko ne pravi društvo. Poželjela sam kucnuti od izlog čikici da mi doda buketić mimoza i vrećicu osušene lavande. Imam ih već i previše, ali lavande mi nikada nije dosta. Poželjela sam kino i smijeh luđakinje koja skreće pažnju na sebe. Poželjela sam kifle iz Imareta. Poželjela sam čavrljanje sa prodavačem iz granapa sa Čaršije. Poželjela sam kolač sa ćoška. Čaj iz Ak Saraya. Poželjela sam ruku u ruci, poglede bez riječi, dodire bez dodira, ljubljenje bez ljubljenja…drhtala bih ali nemam pred kim.

Nisam bila na Vilsonovom dvije sedmice. Jednom sam otišla. Htjela sam prekrižiti inicijale ali nisam mogla kada sam vidjela da ih je neko podebljao. Samo se nadam da nije neko sa istim krajem priče. To je jedino što me je spriječimo da ih prekrižim, misao da je tamo neko sa istim inicijalima tu započeo svoju priču. Jednu od onih koja nema tačke. Jednu od onih koja ne treba da bude samo sjećanje. Pročitah sinoć Safonovu rečenicu iz Nebeskog zatočenika: „Sjećamo se samo onoga što se nije dogodilo“. Želim da mi se nisi dogodio.

Znaš, vrhunac nas pisaca (ja nas nazivam sanjarima i neuspjelim književnicima) je kada pišeš jako dugo i za to dobiješ nagradu. Nagradu u vidu poruka muškaraca koji ti kažu da si ih natjerala na suze, da si ih natjerala da čitaju, da se čitajući pronalaze na svakom mjestu koje pomenem, da uvijek žele još…vrhunac je i kada ti momak pošalje poruku i zamoli te da mu napišeš priču za jedanaest mjeseci sretne veze, kada ti kaže da to niko ne zna napisati kao ti i kada ti kaže da plače dok čita priču koju si mu napisala. Znaš, to je vrhunac nas pisaca. I mi smo umjetnici kao i vi glumci, jesi li znao to? Samo, razlikujemo se u jednoj jako bitnoj stvari. Svoj posao radimo gole duše, publici nudimo emociju, ljubav, iskrenost, grlimo rukama, plačemo prave suze, preuzimamo breme na sebe…mi ne uzimamo pare za sat ipol lažnog osmijeha. Mi nosimo samo olovku i papir. Skini se i pogledaj šta imaš ponuditi publici. Budi gol jednom u životu i pusti neka te takvog dotaknu. Aplaudirati možeš i sam sebi!

Ova priča nije samo posvećena tebi, već muškarcima koji me čitaju da znaju kakvi ne smiju nikada biti!

Meni je kiša uvijek darivala zaljubljivanje. Dala sam posljednju paru za želju!

Azra Obuča

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.