Kad letiš

 

Teško ti je, govoriš sebi. Život je šljaka, okrutnih šaka – tešiš se. Leži ti spas u piću, drogi. Tu raste i sazreva tvoj očaj, koji te jede, pije tvoje „Ja”, oduzima te od sebe samoga. Ali, ne brine te to, nastavljaš putem ka propasti, sasvim svestan posledica. I nije ti žao što propadaš, što ti se sloj po sloj tla oduzima pod stopalima. Zaboravljaš detalj bitan – da u tvojim je rukama lopata. Možda bi i stao već nakon druge šake zemlje da ti nisu klicali za napred! I ti se osećaš dobro, ne smeta ti tama koja te sve jače obgrljuje što dublje zalaziš. Jer im glasove čuješ, kako samo topli i puni razumevanja mogu biti za tebe i tvoje probleme. Osećaš se dobrodošlo, poput doma sjajne li atmosfere! Osećaj pripadnosti ti ne gine, ali ti gineš. Zar bitniji su ljudi no život u kome oni obitavaju? Razmisli – soba, ledeni zidovi gutaju tišinu, jedan prozor i jedna poluga. Mala ručka, koju većina njih poteže. Želiš i ti, oh, tako silno se želiš oprobati njome. I uživaćeš, nije to varka. Ali nakon tvojih pet minuta glorije, mehanizam ručke se aktivira i ruši krov na tebe. Mrvi ti kosti, udara mišiće, kida ti kožu poput papira i nestaješ. Zarad čega? Pet minuta satisfakcije. Uništićeš sobu zbog stavke u  njoj. Zvuči glupo, zar ne? Ti nikad ne bi načinio takvu besmislicu, govoriš li sebi to? Prečesto, ne? Ali radiš to. Upravo povlačiš ručku, vučeš je ka sebi i osećaš se željenim. Ali shvataš uskoro, da nije te sobe koju rušiš ne bi ni ručka postojala. I sramotiš se, jer onda nisi bio sam u sobi.

Ali sve će na kraju prigrliti tišina. Jer iz njenoga zagrljaja se izrađasmo…

 

ruke-blacksheep.rs

 

Autorka: Tijana Tošić

Fotografije: Imgfave.com, tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar