Ka svetioniku: intervju

  1. jun 1927.

Rodmel, Istočni Saseks

Gospođa Vulf me je čekala u dnevnoj sobi. Sedi u svojoj fotelji usled čije veličine i blage pohabanosti (nema agilnu dušu kućepaziteljke, čega je i svesna) deluje sitnije no inače. Uprkos varljivoj veličini i osetnoj nervozi, vidi se da je to njena fotelja, njen svet, njeni irisi u vazi pokraj nje, na kamenom okviru kamina. Sedi, čeka i razmišlja, verovatno o tome šta ću je pitati ili o tome šta će ona reći u slučaju da to ili to pitanje naiđe. A kasnije, razmišljaće o tome kako će ljudi reagovati na njene odgovore i brinuće dan-dva o tome, nakon čega će ustanoviti da joj nije bitno.

 

Prošlo je manje od mesec dana od objavljivanja njenog poslednjeg književnog dela „Ka svetioniku“. Do sada, knjiga je prodata u 2200 primeraka.


Seo sam pored nje. Njene reakcije je ponekad nemoguće predvideti, ali sam znao da će me dočekati sa toplim osmehom. Ono što nisam očekivao je da će ona biti ta koja će započeti ovaj intervju. Ispružila je svoju ruku kako bi uhvatila moju i stegavši je svojim tankim prstima, upitala me je: „Hoćemo li, najdraži?“

Dakle, gospođo Vulf –  

Da, gospodine Vulf?

Kako ste ovog lepog, britanskog jutra?

Dobro sam, hvala na pitanju. Moja glavobolja je još tu; znate kakve su migrene, uporne poput krtica u bašti.

Kad pomenuste krtice, da li smo se mi rešili naših?

Mislim da Neli[1] radi na tome.

Ah, odlično. Dakle, gospođo Vulf, koliko sam ja razumeo, vi ste upravo objavili svoju petu knjigu po redu. Da li je ta informacija tačna?

Sasvim je tačna. Ka svetioniku je moja peta knjiga.

Možete li mi reći kako se osećate povodom toga?

Hm, moglo bi se reći da se osećam oslobođeno, barem delimično; umorno, jer, u mom slučaju, zamor često sledi oslobađanje; nervozno; željno.

 Čega ste željni?

Pisanja dela zarad zabave pisanja.

Želite li time da implicirate da se Ka svetioniku ne može smatrati komičnim romanom?

Sigurna sam da ima ljudi koji moje pisanje smatraju komičnim, ali ne na način na koji većina ljudi smatraju Vesele žene vindsorske komedijom.

Da li vam smetaju takve reakcije?

Pre su mi smetale više no sad. Naravno, taština ostaje tu i tamo, u tragovima; nešto zaboli, nešto donese polet koji prizemlji i tako sve dok se ne naleti na prostu istinu – delo je napisano, ovaj misli, ja mislim, prošlost ima sve, delove na koje sam ponosna i delove na koje nisam, ali su moji da ih uzmem. Pisac, ako voljan, ako iole pisac, gradi sebe onako kako radi svoje reči, razmotri prvo kako bi bilo da se misli ostvare, da je realnost, te je zapiše u strofi, samo njegovoj strofi, koja će se voleti ili mrzeti ili oba, ali on zna, ako nepokolebiv, ako pisac, da jedino što ostaje je da radi i da sanja o besmrtnosti.

Moglo bi se reći da ste na dobrome putu, s obzirom da je do sada prodato više od 2000 primeraka Svetionika, što je više od vašeg prošlog romana, Gospođa Dalovej. Možete li reći našim čitaocima nešto o njegovoj genezi?

 To je jedna od priča koja se razvija od detinjstva, poput senke. Ona raste i raste do trenutka gde se mora proterati iz uma na najbliže plovilo. Moj otac, moja majka, leta u Kornvolu, prolaz vremena i dodir smrti, vazdušnost svetla i vode, toplota i stranci u svojim odelima i haljinama – svi su nadoilazili, poput plime, jedan po jedan, i dok sam stajala na trgu Trafalgar, okružena omnibusevima i motornim vozilima, ukočila sam se, shvativši da se ono mora izbaciti, da je vreme.

Kakav je uticaj knjiga imala na vašu sestru Vanesu?

Pre par dana, dobila sam pismo od nje. Rekla mi je da su nadoišli trenuci gde joj je čitanje knjige donelo previše bola, jer je imala osećaj kao da su naši roditelji vaskrsnuli.

Da li to smatrate komplimentom?

Svakako. Ne samo zato što cenim njeno mišljenje, već i zato što se trudim, kao pisac fikcije, da očuvam istinu što je više moguće. Ono čini fikciju prijemčivijom, barem za većinu čitalaca.

Da li bi ste ikad zakoračili u pravcu naučne fantastike?

S obzirom da žudim za promenom ritma, sve više razmišljam o tom žanru. Nedavno sam napisala pismo gospodinu Olafu Stejpldonu, autoru romana Kovač zvezda, u želji da izrazim poštovanje koje gajim prema njegovim delima. Iako ne mogu da kažem da razumem svaki princip iz polja fizike koje on pominje, ono mi potpire maštu ka meni još neistraženim poljima.

Znači li to da publika može da očekuje jedan naučno-fantastični roman iz vašeg pera?

Trenutno nemam jednu koherentnu ideju, imam samo parčiće misli i dosta šarene prašine. Ali postoji želja, postoje snovi – možda Istanbul? Znam da se ne bih ubacila u jedan direktan smer, radije bih da mešam i ukrštam puteve, da roman ima odliku bašte francuskog dvora, gde ljudi prolaze jedno pored drugo, povezani nečim mnogo višim nego geografskim koordinatama, i svi nekako sudeluju u nekoj transcendentalnoj predstavi, muškarci obučeni kao žene, žene kao muškarci, poput Šekspira, da je Šekspir trenutno među živima na fizički način, gde je sve sakriveno iza ruha jednog glavnog zapleta.

[1] Neli Boksal, kuvarica rezidencije Vulf

 

Razgovarao: Marko Gilmor

Fotografije: vreme.com, dzabaletan.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.