Još sanjam

Načinjen je korak ka udaljavanju… To što je skliznulo sa tvojih usana otkinulo je deo moje duše, ja ne znam kako ga mogu povratiti i ušuškati ponovo.

Bilo je rano jutro, jedva da je svanulo. Bol u glavi i mučnina od suza. Bledog lica i pijanog srca gledala sam prizor koji sam nazivala sobom. Polomljene stvari i ja među njima. Pokidana garderoba na krevetu. Tvoj sat polomljen leži u hodniku. Nekada naša kuća, sada ničija zemlja. Pretesna za dvoje a prevelika za jednog. Ožiljci po rukama. Sve je to bilo ništa za pakao koji se odigravao u meni.
Kako kažu: “Kada kola krenu nizbrdo, kasno je da zakočiš“, u našem slučaju prekasno. Mi smo koleteralna šteta naše raskinute veridbe. Pogled mi luta po ovim rasutim snovima i zaustavlja se na dijademi, odlažem je, u kantu za smeće. Ne želim više ništa da vidim vezano za nas. Ne znam ni šta bih spakovala da ponesem nazad sve što sam i donela izgubilo je smisao sa našim sporazumnim raskidom za koji si ti bio inicijator, a ja kao i uvek složila bih se verujući u tvoj sud.

Drzak i mlad, uzeo si deo mene za sva vremena. Šta ću sad? Najteže mi je sa samom sobom.
Daleko od toga da sam bila idealna, ali ti si znao to razumeti. Znam, bio si i slep i gluv kad su drugi pričali i upućivali na moje ispade. U sebi sam ti beskrajno zahvalna na tome. Znam, mogao si da sumnjaš puno puta, ali nisi. Razumeo si sve moje komplekse, moja lutanja, moje svađe i prepiranja ne samo sa tobom, već i sa čitavim svetom. Znala sam da si u pravu kad me prekorevaš, bunila bih se samo u sebi na sve tvoje pridike. Sa kim sada da započnem sve nanovo?

jos-sanjam

Bila sam smerna žena pred tobom. Svesna svojih grešaka nisam popuštala pred drugima a i tebi sam često skrivala činjenice, ako si i potajno znao nešto, na javi si se ponašao besprekorno. Vrebao si moment da me zarubiš rečima.Bila sam sigurna da neće doći dan kada ćemo prestati da budemo ”mi”.

Sad te viđam sa drugima, luduješ, nadoknađuješ propušteno, a ja i dalje sanjam isti san i noćima ne spavam, sanjam sav onaj lom, rasute i polomljene stvari, tvoje oštre reči i moje neumoljive uzdahe, žučnu raspravu i bolan kraj, sanjam našu nesuđenu kuću i decu, odlazak na zajedničko letovanje koje smo tako iščekivali, spakovanu venčanicu u dnu ormana u kutiji u kojoj su stale i sve naše godine i putevi, sve naše laži i praštanja, sve naše želje i sav naš mučan kraj. Sanjam da si bio bolji, da sam bila bolja… Sanjam i nikako da dosanjam i probudim se.

Imali smo naše mesto pod suncem koje više ne postoji.

Autorka: Maja Maslarević

Fotografije: pinterst.com

Nema komentara

Ostavi komentar