Jedan život za dvoje

Mili, da su neke druge okolnosti u pitanju, rekla bih ti da odeš kući i da ne čekaš.

Ali, nekako bih volela sad da te gledam što duže.

A i šta bi radio kući? Deca nisu tu, stižu tek večeras.

Znaš li ti koliko ja tebe volim?

To što sam se često ljutila, nema veze s tobom.

Moju unezverenost si samo ti umeo da smiriš.

Sad je sve u redu. Mirna sam i ne brini.

Pa, nemoj plakati.

Ih, što sam te razmazila.

A i ti si mene, ne mogu krivo da kažem.

Nikad nisi odbio da me odvezeš negde, čak ni do prodavnice po dve stvari.

Volela sam da te maltretiram da to radiš, jer sam se osećala nekako mnogo bitnom. To što sam pored tebe. Što idemo u istom pravcu. Što ćemo se kući vratiti zajedno.

Nije bilo mnogo prilika da ti idem pod ruku. Radilo se, nismo imali vremena. Ma, znaš i sam.

Poslednji put je to bilo kad smo Stašu udavali. Kad smo plesali. Ona i Miloš odmah do nas. Mislim da nikad nisam bila ponosnija.

Pre toga smo plesali malo pošto se Dimitrije rodio.

Mislio si da cu doživeti slom živaca nakon pet dana nespavanja, njegovih grčeva, pa bljuckanja, bolova od rane…

Kad smo ga napokon nekako smirili i uspavali, rekao si mi „može li, draga, jedan ples?“, i uzeo me za ruku. Tu koju sad ljubiš.

Uvek si bio beskrajno strpljiv čovek. Za moj pojam malo manje preduzimljiv, ali da si strpljiv, to jesi svakako. Eto, sećaš se onda… Godinu dana si čekao da te prvi put poljubim. Čekao! Samo posmatrao i čekao. Sad mi je jasno da si hteo da slomiš tu moju stidljivost.

Čekao si da istrajem do kraja i ne oborim pogled kojim si me strelio. Sa maaaalim, malim osmejkom svaki put.

zivot-za-dvoje-sara-savcic-blacksheep.rs

Jeste, ti si mi kasnije kroz naš život ulivao samopouzdanje. Terao strah. Nikad mi „a“ nisi rekao kad bih te probudila usred noći, sva u panici, da ne znam gde smo i da ne znam kako ćemo.

Samo bi mi posadio glavu negde između brade i grudi i uspavao tim tvojim dubokim disanjem.

Sebična sam bila oduvek, znam. A i ti si izgubio dete.

Ja sad uopšte ne znam kako smo mi to sve preživeli, nastavili dalje… Valjda je to ta ljubav, otkud znam više…

Od tad sam prestala da te doživljavam kao odvojeno biće. Tad si zaista postao moja druga polovina. Ona bolja, doduše, priznajem.

I bila sam ljubomorna, znaš. Imao si uvek taj neki svoj odvojeni svet u kojem si boravio dok si u radionici. A znao si da boraviš tamo dugo. Strpljivo da meriš, sečeš, rezbariš, farbaš, lakiraš… Dugo sam se ježila na miris drveta, jer me je podsećao na to da ti je ono neka vrsta bega i utehe od svega lošeg. Sad bih sve dala da mogu da udahnem miris naše kuće. Naših ormara i kredenaca, drvene verande. Kolevke i konjića u maloj sobi levo od naše… Pa miris našeg kreveta… A sve si nam to ti napravio. Sa te dve ruke. Život si nam sagradio. Hvala ti za naše malo carstvo. Ne bih ga menjala nizašta na svetu.

Nisi ti bio čovek koji mi je kupovao cveće i slao ljubavna pisma. Oduvek si bio štur na rečima, dok sam ja pričala za sve pare. Često i urlala. Mnogi su se mislili kako li me samo trpiš. Verovatno zato što sam dobro kuvala. Posebno punjene paprike. Nemoj sad da slažeš da nije tako.

Ne znam što sam tražila čekić pre par godina, pa sam ti u kutiji među alatom našla onaj kamenčić. Što sam ti donela iz kanjona, prvi put kad smo se rastali od kad smo zajedno.

To me je smirilo. Od tada sve razumem.

Nisi nikad bio nešto romantičan, al’ si uvek bio nežan. Čak i onda kad sam bila raspoložena drugačije da se igramo. Šta se smeješ! Pa znaš kako smo Anu napravili valjda. Moj nežni čovek.

Prijateljice mi nikad nisu verovale kad im kažem da mi vikendom kuvaš kafu. Donosiš mi je u krevet. Tako si me i zaprosio. Rekao si da me taj naš mali ritual, ako pristanem, čeka do kraja života. Ako ništa drugo.

Sad mi je drago što sam se čuvala samo za tebe.

I eto, mili. Ne mogu da te se nagledam.

Slušaj, da utičeš na ovu našu vešticu da ne bude toliko stroga prema Minji. Ista je i ona bila u njenim godinama, šta sad glumata. Proći će je i te bube, čim malo izađe iz puberteta.

Ana nek’ se ne sekira, škola ne mora da se završi, bitno je da je zdrava. Vredna je i radna, snaći će se ona, znam ja.

Ti nemoj da mi se usediš. Šetaj, hrani kerove i zalivaj redovno ljubičice. Didu nekad odnesi nešto slatko. Meni možeš kafu.

I još nešto. Hvala ti što ti nikad nije smetao moj nos, obrve, noge, stomak posle porođaja… Ponekad malo grub smisao za humor. I oprosti. Ne znam… Za sve.

O, hoćeš li prestati da mi soliš tu ruku!?

Moj poseban čovek. Volim te najviše na svetu.

I ‘ajde sad za promenu, ti meni otpevaj nešto lepo. Ipak sam malo tužna.

Autorka: Sara Savčić

Fotografija:

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.