Jedan tekst neostvarene novinarke

Sela je uz zamagljeni prozor sa pogledom na ulicu držeći u rukama šolju toplog čaja od mente, koji je upravo spremila. Kako je još bio vreo, a šolja neizdrživo prenosila tu vrelinu na njene dlanove, odložila ga je na policu, da se malo ohladi. Skrstila je ruke ispod grudi i duboko uzdahnula, posmatrajući, u tišini, kako pada prvi sneg. Krupne pahulje, a opet tako nežne I krhke, dodirivale su vlažno tle i polako je sve postajalo belo, poput praznog lista papira. O, kako je samo mrzela tu belinu prazne hartije ispred sebe! Odmah bi snažno poželela da je popuni. Nepravilnim, nevešto povučenim potezima olovke… onda crtežima kuće bez prozora i vrata… A zatim su usledila prava umetnička dela, sa prozorima, vratima i dvorištem sa drvenom ogradom. Nešto kasnije, usledilo je ono pravo. Slova. Reči. Rečenice. Pasusi. Pisala je, pisala, pa guzvala i bacala. Pa sve iz početka. I tako u nedogled.

Sada joj je to tako nedostajalo. Mrzela je taj ritual, a sada shvata koliko je u tome nesvesno uživala.

Kada joj je bilo tri godine, naučila je da čita. Tekstove slikovnica „Kralj Mida” i „Koka sa zlatnim jajima” ubrzo je naučila napamet. Onda je prešla na očeve dnevne novine. U njima ništa nije razumela, nije bilo slika, samo neki dosadni tekst, pa je počela da gleda serije sa mamom. Ona joj je stalno branila da gleda seriju sa Keri, a ona je baš to želela da gleda. Još bi tada dolazila i komšinica, pa bi njih dve skuvale čaj od mente i mirisala bi cela dnevna soba.

Dok se kobajagi igrala na podu sa svojim dosadnim lutkama, krišom je gledala kada Keri piše za svoju rubriku u novinama. Nije razumela o čemu to piše i bilo joj je zbunjujuće, ali je volela da posmatra kako se krupna slova ispisuju po celom ekranu TV-a, kako treperi crtica koja pokazuje gde je stala sa kucanjem, dok ona meko dodiruje slova na pisaćoj mašini, mnogo modernijoj od dekine i učiteljičine. Imitirala je taj delić epizode posle toga, praveći se da zamišljeno piše o kolačiću koji joj je danas mama spremila i o maci koju je roda donela njenoj mački. Ostale scene nije primećivala, toliko bi se zanela. I danas se samo tih detalja seća i to joj je prva misao kad neko pomene „Seks i grad”, iako  je više puta odgledala sve epizode i shvatila zašto joj je mama govorila da je još mala da gleda tako nešto. I, da se razumemo, to uopšte nije bilo zbog promiskuitetne Samante.

Kada su, potom, njeni pismeni zadaci u školi počeli da se čitaju pred celim odeljenjem i u nastavničkim kancelarijama; kada su se zatim pojavljivali u svakom broju školskog časopisa, a profesorka srpskog jezika i književnosti ih slala na konkurse i takmičenja, znala je da ima dar. Talenat. Isto kao Jovana iz prvog dva, koja ume mnogo lepo da pravi figure na gredi.

sloboda_blacksheep.rs

Počela je i dnevnik da vodi. Piskarala je po celi dan, lutke su zamenile knjige, uz papire i olovke, koje su stalno prestajale da pišu, jer su ispisivale kilometre. Najlepše reči, misli, izreke, pesme koje je čula – zapisivala je u taj svoj dnevnik. I tuđe, i svoje. Zapisivala je sve što je čula, sve što bi izazivalo posebne utiske u njoj, što bi joj se urezalo u pamćenje u trenutku kada s vrata baca ranac na fotelju i zauzima svoju omiljenu stvaralačku pozu – leži na stomaku na krevetu, sa nogama savijenim u kolenima, koje je vazda pomerala gore-dole. Kada nije znala o čemu da piše, opisivala je ono što vidi. Njen rad „Sunčano jutro” nastao je u nekom od tih trenutaka, a nagrađen je na književnoj večeri u jednoj gradskoj bibilioteci. Dobila je omiljenu knjigu i u školi je morala da pročita svoj rad nekoliko puta. Kada je pročitala „Malog princa” po treći put, jedva je čekala da o njemu piše. Provodila je sate pišući… Prošle su godine. Ona je pisala, ma šta da su joj one donosile.

A onda je odrasla.

Kada je svojim najbližima rekla da želi da upiše žurnalistiku, nisu uopšte bili oduševljeni. Nisu bili iznenađeni, ali ni oduševljeni. Bila je dobra u svemu što je radila, sve joj je išlo od ruke. Zašto baš pisanje? Može da piše čime god da se bavi, zar ne? A i papir se ne jede, već hleb. Koji treba nečim kupiti. Biti novinar… to nije siguran, dobro plaćen i stalan posao. To je nešto čime se ljudi bave honorarno, iz dosade i hobija… I tako je ona upisala nešto isplativije, nešto što će joj pomoći da lakše dođe do posla u „Izgubljen-slučaj” zemlji, koja ima sve veću stopu nezaposlenosti. Da je postala novinar, danas bi bar mogla javno i pismeno da uzrazi svoje nezadovoljstvo, bes, tugu, brigu i patnju za svojom Izgubljenom zemljom. Ovako su izgubljeni još jedan san, talenat, volja, dar. Zakopani i potisnuti. Zanemareni.

Završila je „Isplativi fakultet”, naravno, sa izuzetnim rezultatima. Za vreme studija radila je svašta i bavila se svačim, samo ne pisanjem. Nije radila ono što je najviše volela.

Ipak, iz nekog razloga, svaki seminarski rad završila bi za tren. I oni su bili zapaženi među hiljadama drugih.

Uvek joj je nešto nedostajalo. Nije mogla da zaspi od razmišljanja, kao da ju je nešto mučilo. Kažu da ljudi koje muči savest ne utonu lako u san. Njoj je savest bila mirna kao u deteta, ali san nije dolazio na oči. Svuda bi je nešto stezalo – u glavi, grlu, grudima… gde god nešto može da steže, kao kada ste dugo u jednoj prostoriji, pa, iako prostrana i svetla, ona krene da vas guši… kao kada danima pada kiša, pa počne glava da vas boli od čkiljenja u sumorno.

Prošlo je mnogo vremena od kad je pročitala neku dobru knjigu. A pre nije mogao da prođe ni jedan dan, ni jedan slobodni sat da ne čita. Imala je puno obaveza, nikako da se skrasi i da čita. Da li zaista nije imala kada, ili, duboko u sebi, više nije želela?!

U zemlji u kojoj svako sebe naziva piscem, gde roman voditeljke stoji u izlogu knjižara kraj dela Ive Andrića i Meše Selimovića, kao da iole mogu da budu u istoj ravni… gde se svaki drugi pismen čovek „umuvao” u neke novine, sa svom slobodom pisanja koju koristi da pljuje ionako crnu i tužnu svakodnevicu i da izvesti sa kim je izašla „poznata” estradna umetnica ove subote… ČEMU?

Ipak, ako svi talentovani novinari ćute, bave se drugim, isplativim poslovima, čame u nekoj zabačenoj kancelariji, potuskujući svoje misli i govoreći da nema svrhe… nije ni čudo!

Odjednom je nešto osetila, neki nemir od kog joj puls skoči do plafona, a srce u grlo… Osećaj nepoznat… Ne nepoznat, zaboravljen… A opet, znan, kao da je juče bio tu, dok je čekala u redu da plati za dnevne novine. Kao… inspiracija!

Odmakla se od prozora i panično počela da traži bilo šta po čemu bi mogla da piše… Papir. Olovka. Traži. Podmetač od pojedenog parčeta pice? Može!

Sela je i počela da… PIŠE. Reči izlaze niotkuda, kao jata ptica što se u proleće vraćaju u svoja gnezda…. jer je u njima dovoljno toplo. Ipak, tu je najtoplije.

Čaj od mente se ohladio, ali soba miriše kao nekada. Sneg je prestao da pada, ali zima je tek počela. Žamor života na ulici je utihnuo. Ali njoj se nikada tišina nije činila glasnijom.

I onaj teret… nesanica… sve ove godine… Bile su to reči! Bio je to okean reči, čiji talasi žele snažno da udare u belo kopno i po njemu se prospu. Jer, kako narod kaže – papir trpi sve. Čak i ONDA kada se to ne isplati. Čak i NEGDE gde od toga nema ‘leba.

Večeras je ona ovo napisala za vas.

Autorka: Aleksandra Rajić

Fotografije: wattpad.com, favim.com

1 Komentar
  • elena
    Objavljeno 14:34h, 02 februara Odgovori

    Iskreno i poucno..:)

Ostavi komentar