05 maj Jasmina Šušić: Pesnici su superjunaci

Jasmina Šušić je rođena 1986. godine u Kutini. Objavila je dve pesničke zbirke: ,,Nebo boje peperminta’’ i ,,Osjećam se kao space shuttle’’. Poezija joj je objavljivana u brojnim zbornicima, časopisima i portalima, a njene pesme na engleskom jeziku redovno izlaze u internet izdanju kultnog časopisa International Times, u Londonu. Nastupa širom regiona i po Evropi. Članica je splitskog udruženja DADAnti. To je samo delić onoga što bi se moglo reći o Jasmini, ali smo odlučili da nam ostalo ona ispriča sama. Priča o Jasmini spoj je astronautske sage i umetničkog bunta – duhovita i  lucidna priča o poeziji.

Kad si kako osetila da si pesnikinja? I šta uopšte znači biti pesnikinja ovde, danas?

Jednog popodneva prije 5 godina, 35 dana i 16 sati rezala sam papriku za sataraš i porezala prst. Umjesto krvi potekla je plava tinta. Umjesto grašaka znoja na čelu počele su teći papirnate konfete. Tada mi je sinulo: sada više nisam čovjek, sada sam Pjesnikinja. Biti pjesnikinja ovdje, danas, vrlo je teško. Ne možeš otići ni u laboratorij na rutinsko vađenje krvi, a da to ne uključuje recitiranje poezije i objašnjavanje doktorima zašto imaš plavu tintu umjesto krvi. Ne želim da ispadne kako samo kukam, ali otkad sam se iz Čovjeka prometnula u Pjesnikinju, ne mogu ni u teretanu više. Toliko se znojim da prekrijem pola grada papirnatim konfetama. I onda se ne smijem pojavljivati u javnosti jer samo čujem ljude naokolo kako viču: ,,Prokleta Pjesnikinja, tko će očistiti sve ove konfete? ”

Negde si rekla da pisanje za tebe nije posao, već primarna potreba. Kako si artikulisala tu potrebu i menja li joj se intenzitet vremenom? 

Potrebu za pisanjem artikulirala sam pisanjem. Intezitet joj se ne smanjuje i ne mijenja čak ni kad odem na plac po povrće, a ljudi me gađaju Lorkinim sonetima ispisanim na egipatskom papirusu koji je moj susjed, inače pomorac, švercao 30 godina na relaciji Egipat-Dubrovnik. Realno mislim da ljude baš zaboli za intervju s jednom Jasminom Šušić i da će mnogi samo preletjeti ove redove, a baš čitati, rijetki. Možda i nitko. Ne osjećam se dovoljno mudrom da prosipam pamet, a romantičnu kenjažu i priče o teškim počecima (koji su realno bili i zajebani i teški) već sam iznijela u nekoliko intervjua prije ovog i uvijek bi polučili istim rezultatom: ,,Koga briga?”.

Onda jedno praktičnije pitanje, koje sigurno zanima one koji se poput tebe artikulišu pisanje: put do prve knjige je veoma težak, a do druge još teži. Ti si prošla oba kritična koraka i pritom stekla kredibilitet koji mladi pesnici priželjkuju. Kakvo je tvoje iskustvo?

Imala sam lude sreće na trenutke. Nisam ganjala izdavače, nisam pristajala na kompromise, nisam o-čaj-avala. Osim kad jesam. O-ča-javala. O-čaj-avanje je ključni poetski trenutak. Pogotovo kad se dogodi da piješ roiboos. Čaj takve vrste je spektakularan. Moje je iskustvo dramatično, dharmatično i prepuno uspona i padova. Sve do ključnog, sudbinskog momenta kad se sve promijenilo. Što se dogodilo, pitaš se? Sad ću ti reći, ali moraš mi obećati da ćeš potpisati klauzulu o tajnosti.

Obećavam – sve ostaje između tebe, mene i čitalaca.

Divno, veži se, polijećemo. Dakle: jednog sam dana u sklopu svog posla astronautkinje amaterke poslana na rutinsku misiju na jedan od Saturnovih mjeseca. Tamo sam susrela ljude orlove koji nalikuju onima iz Flash Gordona i žicala sam ih da i meni dodjele neka krila. Bilo bi puno lakše graditi karijeru astronautkinje amaterke da imam krila. No, ljudi orlovi nisu mi dali krila – umjesto toga su mi dali da jedem magične gljive i od povratka na Zemlju od te misije sve je naopako, ja više nisam Čovjek, nego Pjesnikinja s plavom tintom umjesto krvi. Pjesnikinja koja objavljuje knjige i iznojava papirnate konfete iz sebe. Nikad ne bih jela te magične gljive ljudi-orlova da mi nisu obećali Supermoći.

Pa, dobila si supermoć – pišeš super poeziju. 🙂 Šta se promenilo od prve napisane pesme do danas?

Sve se promijenilo i izokrenulo naglavačke. Kasete više nitko ne sluša. Dućani s pet artikala, u kojima te ljubazna teta s bijelom kapicom na glavi poslužuje, više ne postoje. Spice Girls su se raspale. Jugoslavija se raspala. Neki zli producenti ispeglali su Hendrixove nove albume tako da ne zvuči kao Hendrix više. U nijednom dućanu više ne možeš kupiti trapezice. Čunga Lunga žvakaće više nisu statusni simbol. Kapitalizam je čudovište s pet glava. Slušanje gramofona više nije prijeka potreba nego hipstersko prenemaganje. U meni se sve promijenilo od prve napisane pjesme do danas. Da. Izdala sam ,,Nebo boje peperminta” i ,,Osjećam se kao space shuttle” u formi knjige, prosula svoju poeziju kroz četrdesetak časopisa, zbornika, web stranica te izvodila istu u gradovima diljem regije, a ponekad i Europe: od Štutgarta, Niša, Splita i Beograda preko Pančeva, Omiša i Kragujevca sve do Novog Sada, Sarajeva, Kutine i Karlovca.

Za tebe bi se moglo reći da si pesnikinja regiona. Danas je Beograd jedna od tvojih adresa.

O, da. Premda, malo pretenciozno zvuči ovo “pjesnikinja regiona”. Sretna sam za mnoge prilike i otvaranja vrata u gorespomenutim gradovima. Ljudi su fenomenalna bića, zapravo. I nisam primjetila da me igdje gađaju Lorkinim stihovima ispisanim na egipatskom pergamentu, osim na placu u blizini mjesta gdje živim. Beograd posjećujem desetak puta godišnje. Nešto u tom gradu ima što mi se uvuklo duboko ispod kože i naslaga plave tinte. Preko nekoliko preseljenja u taj grad polučilo je neuspjehom, ali odustajanja nema. Mnogi umjetnički projekti, nastupi, knjige, su se rodili u Beogradu. Čak i ideje, ljubavne priče i kvalitetni bureci od sira u pet ujutro. Htjela bih samo napomenuti da sve gradove, države i mjesta čine ljudi. Lokacija nije bitna, uopće. Ljudi su ti koji me lijepe za Beograd kao noćne leptirice što se lijepe za žarulje u sparnim ljetnim noćima.

Ovo određenje nije samo geografsko. Stvari o kojima ,,pevaš’’ tiču se svih nas. Šta je ono što se tebe u svemu ovom najviše tiče, u čemu vidiš srž svoje inspiracije?

Najviše me se tiče to da me se ne tiče. Ne promišljam o inspiraciji dok pišem. Uglavnom sjednem, ono samo od sebe poteče, bez previse razmišljanja ili dekoriranja slova. Srž moje inspiracije neistražen je planet ( radnog naziva: MUZ-onski Planetoid ) daleko iza Mliječne galaksije koji ću, nadam se, vrlo uskoro i posjetiti, u sklopu nove astronautsko amaterske misije u koju me šalje Svjetsko Udruženje Astronauta Amatera. Ako se ikad vratim s te izazovne ekspedicije, javit ću ti u čemu je srž moje inspiracije i da li ona parazitira na dvije ili četiri noge.

Kako je došlo do saradnje s beogradskim pesnicima okupljenim oko Poezina?

Nisam zahvalan sugovornik kad me se pita o beogradskoj sceni i mojim počecima tamo. Kad krenem pričati rastegnem se i na kraju zvučim kao da meljem epsku sagu spremajući presoljenu literarnu kobasicu. Zato ću sada biti sa-žeta kao ma-četa onog glumca iz filma  ,,Mačete ”. 2008. došlo je do saradnje s Milanom Mijatovićem i Poezinom. Ubrzo nakon toga Siniša Stojanović Sinister i ja smo postali urednici veb sajta Poezin. Nakon promjene koncepta Poezina, suradnja se transformirala, započeli su Poezin klabinzi, Mijatović, Sinister i ostatak Poezin ekipe su također otkrili svoje Supermoći (ali nisam vam ja rekla; i ne, ne znam da li su posjetili ljude orlove na Saturnovom mjesecu ili su ih stekli na neki drugi način), postali underground superjunaci, a ostalo je povijest. Poezin ekipa i ja do danas sarađujemo na različite načine, oni su moja beogradska obitelj. Nedavno su se bacilli u vode performansa i slam poezije (premda nisam na “ti” s tim predznakom slam, ovo što oni rade je sjajno) i svačeg nečeg zanimljivog i kvalitetnog. Provjerite što rade na http://www.slamstudio.org/

Možeš li povući paralelu između zagrebačke i beogradske, i šire –  između hrvatske i srpske pesničke scene?

Ako hoćeš šire, onda ću ti reći da sam u prvom mjesecu ove godine nastupala u Štutgartu pred 300 ljudi na večeri slam poezije i primila hladnu reakciju publike. Uopće se nisam našla u njemačkom svijetu poezije, gdje voditelj nosi smoking, publika večera prije početka programa, a pjesnici i pjesnikinje izvode stand up komediju koju nazivaju slam poezijom i ne komuniciraju jedni s drugima. Tamo u Štutgartu sam se osjećala kao da sam upala u MTV film, samo umjesto glazbenih zvijezda sjedim sa slam pjesnicima/stand up komičarima, s kojima ne mogu naći zajednički jezik. Osim s jednom pjesnikinjom, porijeklom iz Albanije, koja me nakon show-a odvezla u svom mercedesu do željezničke, odakle sam vlakom zapičila u Reichenbach An Der Fils, gdje sam tih dana životarila. Za staru hipi tetku poput mene, štutgartska scena previše je pomodna i ,,emtivijevska’’. Jedino su me fascinirale besplatne gajbe piva u bekstejdžu, namjenjene nama pjesnicima. Samo žalim što se iz pristojnosti te večeri nisam oblokala onako balkanski.

Nakon takvih putovanja, kako ti generalno deluje stanje u kulturi u regionu? Čini se da mnogo toga propuštamo, da gubimo dragoceno vreme, onemogućeno je stvaranje kulturnog kontinuiteta koji je, rekao bih, naš glavni kamen spoticanja.

Stanje u kulturi općenito djeluje mi katastrofalno. S druge strane, oživljavaju ga predivne umjetnice i umjetnici čije je glavno pogonsko gorivo entuzijazam i ljubav prema onom što rade. Tako da nade ima. Superjunaci su oko nas. Ali se bore i preživljavaju radeći svakojake poslove kako bi namakli sredstva za kakav-takav normalan život, pa nemaju vremena urlati na sav glas, nego mijenjaju postojeće stanje stvari tiho i polako. Pritom, ne mislim samo na pjesnikinje, pjesnike, nego  na ljude koji se bave svim granama umjetnosti. One koji ispisuju Lorkine stihove na prošvercane egipatske pergamente ne smatram umjetnicima, čisto da se zna. Smatram da je društveni angažman u današnjoj umjetnosti i kulturi ključan.

,,Poezija je mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki” – da li je to tvoj zaključak na globalnom nivou ili je u pitanju lokalna boljka?

Na globalnom nivou. Ne znam zašto je tako, ali slutim da su ljudi masovno otupjeli. I ne posvećuju se umjetnosti. Sistem je kriv jer mrvi ljudsku svijest, kapitalizam kao sistem ždere srednju klasu, ljudi se bore da prežive, priklanjaju se stadu, odlaze u mrak tuposti. I dalje smatram tu svoju izjavu da je poezija mrtva starica u komi legitimnom. Optimistična sam jedino zbog broja pojedinaca koji joj daju kisik svojim radom. Čini se da njihov broj raste.

Pišeš i prozu, iako ti je poezija glavni medij izražavanja. Često se od pesnika može čuti da se teško snalaze sa prozom.

Pišem prozu: romane, kratke priče, bajke. Ali većinu toga ne objavljujem. Srećom da se ovaj intervju ne događa za šankom neke birtije, jer bih u protivnom isplakala pola litre suza u kriglu s pivom, dok ti pričam o tome kako je propao noir roman koji sam napisala u tandemu s jednim autorom. Ako krvarim plavu tintu, i znojim papirnate konfete, samo možeš pretpostaviti od kojeg su sastava moje suze.

Imala si susreta i s cenzurom.  Ta priča me je podsetila na nedavni tekst o poeziji Milene Marković na jednom portalu koji je, usled doslovnog i nesenzibilisanog, a vrlo verovatno i tendencioznog čitanja, izazvao burnu reakciju kod mladih autora. Mislim da je tad mnogo papirnatih konfeta prštalo iz revolta.

Drago mi je da si spomenuo Milenu, ona je jedna od meni omiljenih pjesnikinja s ovih prostora. Slučaj cenzure koji sam doživjela odnosio se na moju pjesmu ,,Drugovi ”, koja je prilično standardno ljevičarska i poziva na “ pjesnički konvoj mira ” . Jedan bosanski urednik zbornika, koji neću imenovati – ne zato jer me strah, nego zato što sam i njegovo ime i taj zbornik zaturila duboko u zaborav – zbog te me pjesme optužio za nacionalizam (što je i više nego apsurdno) i tražio da pjesmu ,,prilagodim ” i izbacim osjetljive dijelove. Povukla sam se iz projekta i digla strku i halabuku prije tih par godina. Danas više ni ne razmišljam o tome, jer vjerujem da im zbornik nije ni zaživio. Ne zbog censure, nego zbog toga što su ih mnogi autori napustili uslijed sulude nekvalitete rada i vrlo strogog, stegnutog, neosviještenog načina razmišljanja. Općenito rečeno,  cenzura je zlo.

Prevodi tvojih pesama na engleski našli su preko kultnog britanskog  časopisa International Times put do evropske čitalačke publike.Treba reći da je to časopis u kome su svojevremeno objavljivali autori kakvi su Alen Ginsberg i Vilijam Barous.

Jesu i još uvijek se tu i tamo štipnem četvrtkom kad objavljuju nove runde poezije i vidim svoje ime i naslove tamo. Časopis International Times je krenuo u šezdesetim godinama, i dan-danas ima kultni status, čak i sada kada izlazi samo u elektronskoj formi zbog nedostatka sredstava.

Ko su mladi autori koji ti se dopadaju?

To su autori koji su se iskristalizirali kao superjunaci. Ne u stripovima nego u stvarnom životu.

Zašto si ti crna ovca?

Zato što se nikad nisam uklopila u društvo, a nikad tome nisam ni težila, jer smatram da je društvo postalo jedno veliko, meketajuće stado ovaca koje traže vođe, gurue, političare, da im kažu što treba činiti i kako treba živjeti. Ponosna sam na svoj vječni marginalizam i status crne ovce.

Srđan Gagić