09 jun Ja još nebo u sebi osjećam (II dio)

Smijeh.

 Predivan i čist kao dječje promatranje

 okicama anđela bez granica

 u zgrušan – prljav svijet pun sivila

 i s izgubljenim, ne samo smislom,

 već s grdosijama bezosjećajnosti,

a još gore –

pod okovima najtežih lanaca zvanih strah…

 Slobodu spominju olako ko dah

 nepromišljenih prljavština navijenih jezika;

jezika – naprosto kao organa

 kakav ima ama baš svaka zvijer i beštija

 od nastanka ovog svijeta –

 kojeg se ja još uvijek usuđujem zvati raj,

 jer ima u njemu još mnogočega rajskoga;

 i ima još mnogo polu-anđela

 svjesnih da je Nebo više od misteričnog pogleda

 (neuhvatljivog tek jadnim svinjama),

i da sam srcem (ne toliko umom)

još uvijek dovoljno svjesna i sposobna

 poklanjati se jadnoj svinji –

 svejedno da li je mala, roza i preslatka,

 pa ju doživljavam ko rijetku nevinost

koju ova dimenzija vremena i prostora

 (jer bit ću toliko slobodna da ne stavljam svoj raj

 pod ikakvu etiketu, pa ni naziva Zemlja)

 zadržava još samo u samom rođenju mladunčadi svih vrsta,

 jednako kao i u bebama bogova...

 Ili je ista jadna svinja današnji obrok

 kojim su nagrađena gladna ustašca

 samo mojih anđela,

pa na njoj mogu biti jedino zahvalna –

 što je nemogućnost svog pogleda k nebesima

besvjesno zamjenila za nahraniti mene – čovjeka.

 Tu ima slobode;

 tu ima ravnoteže veće i svetije

 nego i u najsitnijem slovcu

ijednog ljudskog zakona i pravila.

Kad je započeo taj hladni rat?

 To zaglupljivanje čovječanstva

kroz mnoge, mnoge brzine suvremenog doba…

 no opet, za koga suvremenog?

 Jer nije li ova zemlja – ovo tlo pod našim nogama;

starija od ijedne pećine koju je stijenom izrodila,

kamoli od primitivnog čovjeka –

 zvijeri koja je u božanskom daru razuma

pronašla krive ambicioznosti;

 postavila ga kao smisao sebe samoga

– zaboravljajući pritom i na Boga,

a i na srce u vlastitim grudima…

 poslušaj ga, molim te. Ti, Čovječe.

Jednostavno. Zanemari bar na sekundu

sve šumove i galame ubrzanih padanja

 naše vrste u okrilje vječnog ognja i plamena…

 i nemoj osjećati strah od ičega

 što vidiš tim polu-slijepim, ali ipak razumnim očima –

 zatvori ih (jednostavno) tu jednu sekundu…

 i samo osjećaj.

 Osjeti to bubanje fizičkog organa u svojim grudima –

 ono te doslovno otkucava;

 tvoje nepravilne, neukrotive,

i više od sveg – neprecizne sekunde (ili njene mili – djelove)

do samog kraja tvog hipnotiziranog življenja…

Taj organ ne zaboravlja kucati,

 ali Ti nerjetko zaboravljaš na simboliku njegova oblika –

 ne fizičkog, već onog apstraktnog,

 onog svijetu izlizanog –

 što jasno Ljubav svojim značajem predstavlja…

 Crvena? Jeli ona zbilja takva?

 (Jer mene svaka moja ljubav

na drugu boju podsjeća, to je od srca ;

 tiha asocijacija – procjena; nešto poput različitosti mirisa.)

 Hmm… smijeh, ovog puta onaj sarkastični…

 Ma tko se usuđuje nju pod takve kalupe stavljati?

 A tko drugi… ljudi!

 Lažni bogovi tek vlastitih egoizama,

ili čega već…

 pa zar i životinje ne pokazuju jasno

 da znaju voljeti?

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: favim.com