IZGUBLJENO – NAĐENO

Nema čoveka na svetu koji barem jednom u životu nije izgubio nešto. Bar neku stvar, neku najmanju sitnicu. Dokumenta, ključeve, daljinski, ceduljicu sa važnim brojem telefona, pojam o prostoru i vremenu. Oni srećniji ponešto i pronađu. Često ne baš ono što su tražili. Ali poklonu se u zube ne gleda. I sirće je slatko kad je džabe. Bar u početku. Vreme prolazi, a mi gubimo i nalazimo. Stvari, probleme, prijatelje, osobe sa kojima nam je manje ili više lepo, osobe sa kojima nam uopšte nije lepo, ali i zbog njih očajavamo kada ih izgubimo jer gubitak i poraz su reči koje užasno zvuče. Vreme leči sve. Dobar je lekar, ali je loš plastičan hirurg i tragovi na licu i telu se jasno vide. Podočnjaci, ožiljci, rupe na mestima gde su nekada bili zubi, tetovaže koje su u tom trenutku delovale kao dobra ideja. U životu sam puno puta gubio. I puno puta izgubio.

Bio je vikend. Dežurni psihijatar nije radio. „Otišao je na slavu“ – tako su mi rekli na ulazu. Možda su slagali. Možda je kresao dežurnu sestru na otomanu u ordinaciji. U svakom slučaju je nešto našao. Hranu ili muf. Možda oba.

Produžio sam do poznanice. I ona, kao i ja, previše je puta u životu izgubila nešto. Dva minusa davala su plus, tako da smo zajedno, makar na kratko, ličili na osobe koje su pronašle mir. Ležimo goli na krevetu.

– Išao si do psihijatra?

– Da… Ali nije radio…

– Koje gubljenje vremena. Mislim, koja je razlika između ležanja tamo i priče, i ležanja

ovde? A da, psihijatri ti ne puše kurac.

– Grešiš. Puše, samo ne gutaju. Obožavaju da ti pljunu u lice sve ono što ti iscede.

– Odvratan si… Sve je to zbog one tvoje. Jebeš me da bi nju izbacio iz glave. Ali znaj, preljuba je slatka, ali nije kao šećer. Više je kao saharin. Obična laž, veštak, drži te samo u početku. Posle je sranje.

– Znam. Kao kokteli. Verovatno ne bi uživali toliko u njima kada bi znali sve sastojke. Isto ti je i sa životom. Bolje nam je da što manje znamo.

– E, vuci se napolje. Ne mogu da te gledam…

Navlačim gaće i izlazim. Prolazim pored menjačnice, nedaleko od njene zgrade. Na stepenicama leži 200 dinara. Nekom su ispali. Neko ih je izgubio. Prolazim i ne uzimam ih. Želim da pronađem nešto. Nešto što ne mogu potrošiti…

Autor: Vojislav Vukomanović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.