Iza okuke je uvek nešto

 

Trebalo je da nam gospodin Jovanović pomogne.

Trebalo je da provedemo novogodišnje praznike srećni i bezbrižni dok plovimo južnim morima.

Trebalo je da zalečimo slomljena srca, da nađemo inspiraciju za umetnost,  da iskusimo kako je divno pobeći od obaveza, da potisnemo loše stvari koje smo počinili i da se oslobodimo i uživamo u životu.

Trebalo je…

HANA

Isključen laptop stajao je na stolu njene dnevne sobe okrečene u crveno. Nije mogla da podnese da pročita još jedan oglas o „najluđem dočeku Nove“ koji se „ne sme propustiti“.

Sedela je na podu i gledala u crnu vizit kartu na kojoj je, belim slovima, bio ispisan broj telefona čoveka koji se ponudio da joj pomogne.

Ispod broja stajalo je slovo J. Skupila je hrabrost i pozvala.

–          Da?

–          Gospodin Jovanović? Hana ovde. Upoznali smo se pre nekoliko nedelja u kafiću i dali ste mi svoju vizit…

–          Zdravo, Hana, sećam te se. Jesi li razmislila o onome o čemu smo razgovarali?

–          Jesam.

–          I šta si odlučila?

–          Želim to da uradim. Želim da mi pomognete.

–          U redu. Dođi večeras u devetnaest časova tamo gde smo se dogovorili.

–          Da li treba nešto da ponesem?

–          Samo jedan predmet koji će te podsetiti zašto si odlučila da mi se javiš.

***

Došla je na unapred dogovoreno mesto. Prošla je kroz vrata boje trule višnje i ušla u improvizovanu čekaonicu. U ruci je držala svoj omiljeni crveni karmin, koji bi stavljala pred svaki od mnogobrojnih ljubavnih sastanaka. Nervozno je otvarala i zatvarala karmin.

Iz susedne sobe izašao je sredovečni čovek, sede kovrdžave kose do ramena, u smeđem džemperu i plavim, ispranim farmerkama.

Gospodin Jovanović.

Rukom joj je pokazao da ga prati.

Nasred sobe stajala je visoka stolica nalik zubarskoj, ali bez ikakvih kablova ili spravica oko nje. Popela se na stolicu i posmatrala gospodina Jovanovića kako uzima nešto sa jedne od polica.

Okrenuo se ka njoj sa velikom iglom u ruci.

–          Malo će boleti, ali brzo ćeš zaspati. Kad se budeš probudila svi tvoji problemi, sa kojima si trenutno suočena, biće rešeni.

***

Probudilo ju je jako sunce. S mukom se uspravila, još uvek ošamućena od koktela lekova koje je gospodin Jovanović ubrizgao u nju. Pogledala je oko sebe i shvatila da se nalazi na brodu sa visoko uzdignutim jedrima. Obala se jedva nazirala, dok se nešto bliže nalazila ogromna okuka obrasla u zelenilo.

Iako zbunjena, nasmejala se – gospodin Jovanović ispunio je njenu želju. Omogućio joj je da pobegne od svega što joj se dešavalo: od svih prevara i preljuba koje je počinila, od teškog raskida za koji je, ruku nas srce, sama kriva, traženja novog stana, deljenja stvari, deljenja knjiga i ploča (iako su sve ploče bile njene, jer jedino ona ima gramofon), deljenja prijatelja i lažne euforije oko proslave Nove godine.

Koračala je po brodu tražeći saputnike i uživajući u velikom plavetnilu ispred nje. Na pramcu videla je preplanulog momka sa belom majicom zavezanom oko glave, u teget šortsu i suncem izbledelim crvenim patikama. „Ovo će biti još bolji odmor nego što sam planirala“, pomislila je. Iz džepa je izvadila crveni karmin i vešto ga stavila na pune usne. Popravila je kosu rukom, još uvek pogledom odmeravajući mladića ispred sebe. Koketno se nasmešila. Nije je primetio. Viknuo je nekom u potpalublju:

–          Je l’ isto?

Ženski glas odjeknuo je iz drugog kraja broda.

– Isto!

– Hoće li nekad nešto da se promeni?

 

MILAN

Dođavola, uvek „jedno te isto, jedno te isto“, što bi Rambo Amadeus rekao. E, Rambo, Rambo, sumnjam da si bio zatočen na brodu bez ikakvog načina da se spaseš kada si napisao te stihove.

Proklet bio i taj gospodin Jovanović! Sigurno nas je namerno ovde poslao. Kud me je stavio sa ovo troje nesposobnih. Sva sreća pa se Tijani istrošio telefon i više ne može da pravi selfije sa okukom, a ona Milena nije ni za šta… A tek onaj psiho Nikola! Dobro, da njega nema, pocrkali bismo od gladi, ali… jeziv je, brate mili. Možda jesam suviše gord, ali nisu mi ni do kolena.

Ako, Milane, ako, sam si hteo da se otisneš u avanturu, da nađeš inspiraciju za svoje slikarstvo… Eto, eto, slikaj sad okuku iznova i iznova, možda i nisi za bolje, uprkos tvom visokom mišljenju o sebi. Važno da si poneo olovku za crtanje i blokče, koji su ti doneli onu nagradu pre tri godine. Sigurno će te to spasiti od smrti na moru. Šta ćeš s tim sad? Da tražiš autogram od Posejdona kad se baciš u more da te progutaju talasi i skratiš sebi muke? U redu, saberi se, mani se Posejdona sad. Hajde, polako, pametan si ti, naći ćeš rešenje…

Kako stići do te okuke? Mora biti nešto iza nje. Možda se iza nalazi neko šareno seoce sa prelepim curama? Kad me vide ovako visokog i vitkog, neću moći da se odbranim. Jao, možda smo negde na Tahitiju, pa ću biti novi Gogen. S obzirom na to da sam zatočen sa ovim psihopatom, ne bi me čudilo da on postane novi Van Gog i odseče sam sebi uvo… ili nešto još gore.

Milane, opet se gubiš.

Koliko sam ovde? Sigurno su prošle dve nedelje. Nismo se makli sa ovog mesta, bez obzira na vetar i jedra. Kako je to moguće? Zar se to ne kosi sa nekim zakonima fizike? A i ja se tu bahatim, kao znam fiziku, a još uvek mi nije jasno kako brod ne potone… Mada, ni ne moram da znam. Dovoljno sam talentovan da ne moram da učim tamo neku fiziku i matematiku.

De, Milane, idi u potpalublje, nateraj onu selfi kraljicu da smisli neki plan za promenu… Samo polako i ne gubi razum…

Ko je sad ovo? Kakva joj je to Uma Turman „Pulp Fiction“ frizura? Šta mi se osmehuje tu tako? Zavodi me, šta li?! Ha! Može samo da sanja. Mogu ja mnogo bolje od nje.

–          Ko si ti?

–          Ja sam Hana.

–          Hana, neću ti reći da mi je drago, jer i nije. Milan, samoproklamovani kapetan ove naše proklete lađe.

–          U redu, nema potrebe da se brecaš. Samo sam htela da te pitam gde smo i kuda idemo.

–          Čini mi se da smo u paklu, a idemo iza ove okuke.

–          A šta je tamo?

–          Ja volim da mislim da je Tahiti.

–          Stvarno? Provešćemo Novu godinu na Tahitiju?

–          Zar je već Nova? Znači da sam ovde skoro tri nedelje… Divno. Ne, kao što sam rekao, ja volim da mislim da je tamo Tahiti. Apsolutno ne znamo gde smo. Sa tobom nas je petoro na brodu, a svi smo se pojavili u nekom trenutku, ne znamo kako smo se ovde našli i ne znamo kuda idemo. U stvari mi ni ne idemo. Mi plovimo u mestu već nedeljama, možda mesecima…

–          Ali, kako je to moguće?

–           To svi jedva čekamo da pitamo gospodina Jovanovića kad i ako ga vidimo. Pretpostavljam da te je on ovde doveo. Hajde da upoznaš ostale.

 

 

 

TIJANA I MILENA

–          Ali, Milena, meni stvarno nije jasno kako ti nemaš Fejsbuk. Mislim, hello, znaš li koja je godina?!

–          Tijana, mene to jednostavno ne zanima. Kao ni sva ta tvoja šminka i farbanje i selfiji i karijera… Suviše truda i bespotrebnog cimanja. Pričale smo o ovome već sedam puta, zar stvarno misliš da ću odjednom promeniti mišljenje?

–          Pa… da. Videćeš da sam u pravu.

–          I? Sve i da uvidim, šta ćemo onda? Kako da napravim Fejsbuk profil ovde u ovoj prokletoj nedođiji? Na čemu? Da li treba da prodam glas Ursuli u zamenu za internet? Nije kao da bih tražila Erika svakako…

–          Nemoj ti tu meni, „ne bih tražila Erika“, tamte-vamte… Vidim ja kako se ti i Nikola gledate…

–          Pobogu, Tijana. On nam je jedina šansa da se spasemo. Ako će neko nešto da preduzme, to će biti on. Em je najduže na brodu, em jedini zna šta radi. Šta će Milan da uradi da nam pomogne? Da naslika most do okuke?

–          Jao, iskreno se nadam da iza okuke ima ljudi… Ne, i da ima prodavnica. I da u prodavnici ima jedna hladna, koka-kola zero. Ubila bih za nju. Kud nisam sa sobom ponela nekoliko litara hladne kole, već glupi telefon koji mi se ispraznio posle trinaest sati… a ni nema mreže ovde. I sve one slike koje sam imala, neće niko videti. Niko neće ni znati da sam bila ovde.

–          Molim te, reci mi da nisi ozbiljna… Nemoguće da ti je najveće kajanje što ti niko neće lajkovati slike.

–          Milena, nisam kreten, naravno da ne. Ali, cela suština mog odlaska kod gospodina Jovanovića bila je da me pošalje iz onog pakla PR života na neko mirno mesto, gde mogu da uživam u moru i tišini. Jao, jedva sam čekala da ona glupača Nataša vidi kako mi je lepo u južnoj hemisferi, dok se ona smrzava u zavejanom Beogradu i ispunjava želje i svojih, ali i mojih klijenata.

–          Ja se nadam da se iza okuke ne nalaze ljudi i prodavnica i koka-kola. Volela bih da se iza nalazi jedna bezbedna obala, puna banana i kokosa, gde bismo mogli da se nastanimo i živimo u prirodi, bez civilizacije, bez obaveza, pez penzionog plana i zdravstvenog osiguranja. Samo mi, tišina i priroda. Bez stresa i nervoze. Polako, da odmaramo po ceo dan i tako zauvek.

–          A pod mi, misliš pisho Nikola i ti?

–          Umukni! Upravo sam zato i ponela ovaj lančić sa sobom. To mi je najdraža uspomena na brata. On mi je stalno govorio da moram više da radim, da češće izlazim napolje, da ulazim u riskantne situacije i ne brinem o posledicama. Stalno mi je prebacivao da sam lenja i da sa takvim stavom nikad ništa neću postići. Cela porodica me je zvala Lena, kao nadimak od Milena, jedino me je on zvao Lenjka. Ako može da me vidi, verovatno mi poručuje: „Glupačo glupa, nisam mislio da dozvoliš nekom strancu da ti ubrizga nešto i baci nasred mora“. Greši čovek, šta ćeš…

–          Milena, ko je ona cura sa Milanom?

–          Oho, opet neko nov. Pazi, na brodu ima sedam kreveta. Znači, možemo da očekujemo još dve osobe.

–          Ko god da su, nadam se da će poneti koka-kolu zero sa sobom.

NIKOLA

Dan četrdeset i sedmi. Ovo je ili pakao ili čistilište, nema druge. Otkad sam stigao, ništa se nije promenilo. Tapkamo u mestu. Brod se ne miče ni napred ni nazad. Do okuke nikad nećemo ni stići. Mada, pitanje je da li išta i postoji iza nje. Šta to pričam, iza okuke je uvek nešto. Ali nijedan brod nije bio ni na vidiku sve ovo vreme. Nema aviona. Nema galebova. Nema ničeg. Noću nema ni zvezda. Znam da moram da budem jak zbog ostalih, ali ako su oni ovde sa mnom, znači da su i oni nešto loše uradili. Pitam se samo šta.

Milan je garant ukrao nekom nešto. Taj sve prisvaja i otima, uključujući i brod. Uvek misli da je najpametniji, najbolji, najlepši… Eto kakvi su ti umetnici. Tijana će crći od muke ako sledeća dođe neka devojka koja ima ravniju i dužu kosu od nje. Još ako je i lepša i zgodnija, pa ne bi me čudilo da je zadavi. A ona Milena… otkad je stigla, ne znam da li se pomerila iz kabine… Šteta, tako fina cura, a tako… nezainteresovana za svet oko sebe. Možda se i pokrene ako ikad pronađemo izlaz iz ove situacije.

Nemoguće da su svi oni nevini i da sam ja za sve kriv. Bože, oprosti mi, ali kunem se da nisam hteo da ga ubijem. Ne znam šta se desilo… Hteo sam samo nju da odbranim i nešto je kvrcnulo. Ničeg se ne sećam. Ne znam ni kako me je gospodin Jovanović odveo odatle i kako sam ovde dospeo. Sve je kao kroz maglu.

Moram da budem jak zbog ostalih. Oni misle da ja hvatam ribe i prečišćavam vodu. Bože, kako su naivni… Otkud bih ja znao kako se prečišćava morska voda?! Ne smem da im kažem da otkad sam stigao svako jutro nalazim nove zalihe hrane i vode na istom, skrivenom mestu koje sam otkrio tih prvih par dana dok sam bio sam na brodu. Kako da im kažem da se ta hrana i voda samo odjednom stvore tamo. Ma koliko čekao da vidim kako ona dospeva tu, uvek se stvori kada više ne mogu da izdržim i zaspim.

Kajem se… Kajem se zbog svega što sam učinio. Kajem se što sam udario sestrinog malog psa, kajem se što sam urlao na majku, kajem se što sam Jelenu ošamario, kajem se što sam ga ubio… Kajem se.

–          Nikola, je l’ ti to plačeš?

–          Ma jok… Dobro možda malo. Ne znam, ne znam, Tićo, kako ćemo se izvući.

–          Polako, stići ćemo do okuke. Moramo stići. Zar da dozvolim Nataši da dobije unapređenje preko mojih klijenata? Ne, ne… Hajde, hajde, osmeh na lice, došla sam po tebe da upoznaš našu novu članicu.

–          Stigla je nova cura?

–          Aha. Slatka je, ali ima užasnu kosu.

–          Znao sam da ćeš tako reagovati.

–          Molim?

–          Ništa, ništa. Hajde da je uputimo u to kako stoje stvari u našem Čistilištu.

–          Opet ti sa tim, a? Hello, nismo mrtvi!

GOSPODIN JOVANOVIĆ

Gospodin Jovanović sedi za radnim stolom koncentrisan na posao koji obavlja. Jaka lampa osvetljava njegove mirne i precizne ruke. Graške znoja orosile su mu čelo. Polako uzima pincetu i pažljivo počinje da sastavlja delove minijaturne table. Oblizuje suve usne i stavlja jedan mali deo table unutar staklene flaše. Precizno je spušta na pramac broda koji se nalazi unutar boce. Trudi se da ništa drugo ne dotakne i ne pokvari svoje remek-delo. Ubacuje delić po delić. Kada je završio, ponosno se osmehnuo.

Na pramcu broda pisalo je Sedam smrtnih grehova. Posmatrao je brod i zelenu okuku koja se nalazila na drugom kraju boce. Opet obliznuo je suve usne i smeđim rukavom obrisao znoj sa čela. Zazvonio je telefon. „Nadam se da je Pohlepa“, pomislio je.

–          Da?

–          Halo, gospodin Jovanović? Vuk ovde.

–          Zdravo Vule, baš sam se nadao da ti zoveš.

–          Pristajem. Da dođem na adresu koju ste mi rekli?

–          Dođi, što pre. Čekaću te da ti pomognem.

Gospodin Jovanović spustio je slušalicu i zadovoljno protrljao ruke. Prošao je pored velike police na kojoj je stajalo petnaestak brodova u bocama.

Izašao je iz svoje radne sobe, ugasio svetlo i zatvorio vrata za sobom.

Autorka: Marina Prohaska

Fotografije: favim.com

1 Komentar
  • Anonimni
    Objavljeno 23:20h, 15 oktobra Odgovori

    Marina ima ideje za koje ja pomislim „A što se ja toga ne setim?!“ 😀

Ostavi komentar