Iza nas

31. maj 2018.

Iza nas su ostala zatvorena vrata tvoga stana i otvoren prozor kroz koji se uvlače godišnja doba.

Zima koja te tjera da me tražiš na drugoj strani kreveta i ugriješ mi stopala. Proljeće zbog kojeg ti soba miriše na moj smijeh. Ljeto, koje nema kraj baš kao ni moja lutanja o kojima, krijući od sebe, razmišljaš. Jesen koja bi me ponovo mogla dovesti na tvoj prag.

Iza nas su ostale moje usne otisnute na šolji za kafu. Nekoliko čestica parfema u zraku i mokar peškir u korpi za veš za pranje.

Moje nevoljko ignorisanje tebe i tvoje hladnokrvno nemarenje za mene. Dvoje onih koji se lažu da su prijatelji koji mogu o svemu da govore. Nijedna tvoja poruka i milion i jedna moja obrisana prije nego li je tebi otišla. Poneko javljanje i nakon njega kajanje. Nijedan slučajan susret. Izbjegavanje gradova i ulica u kojima mogu sresti tebe. Pjesme, knjige, serije zbog kojih prezirem onog ko je izmislio riječ uspomene. Moje emocije u stranu ostavljene da čekaju ponovo tebe i tvoje potrošene na nove žene.

Iza nas ostavila sam ti tragove prosute po putu, ako poželiš da me pronađeš.

Iza nas ostao je kukavičluk da te bodri u odluci da mi se ne vratiš.

Iza nas ostale su ugušene želje, moje zbog tebe i tvoje zbog tebe.

Ostali su tragovi da nas podsjete kako je bilo i moglo da nam bude.

Autorka: Luna H.

Fotografija: pinterest.com