Istorija filma

„Napolju se sprema oluja, a ti, umotan/a  u meko ćebe sa toplom čokoladom u hladnim rukama, pripremaš atmosferu za gledanje najnovijeg filma, ovogodišnjeg dobitnika Oskara. Ili pak, izlaziš sa devojkom/dečkom/prijateljem u bioskop, kupuješ ulaznice za večernju projekciju, smeštaš se u udobnu, po običaju crvenu stolicu, i sa nestrpljenjem posmatraš kokice pitajući se da li će film uskoro početi. To je sve što se očekuje od tebe: da posmatraš raznobojnost slika koje se prelivaju na platnu, osluškuješ priču kroz koju te film vodi, pažljivo proučavaš i razmišljaš, baš kao što je i reditelj hteo, o sudbini glavnih junaka i uživaš u prijatnoj atmosferi koju stvaraju crteži koji se neuhvatljivo brzo smenjuju jedan za drugim stvarajući – pravi pokret.“

Od davnina, čovek teži da nacrta ono što vidi. Hoće da ima i materijalni dokaz svega sto je njegovo oko osetilo i događaja kojima je sam prisustvovao. Iz tog razloga, on je što vernije izrađivao slike na zidovima pećina, crtajući sve faze datog pokreta, želeći tako da prikaže određenu radnju, odnosno vremensko trajanje događaja. Slike u Altamiri i Sahari potvrđuju ovu činjenicu pružajući nam crteže na kojima su prikazane životinje sa više pari nogu, kao simbol pokreta.  Ovakav način prikazivanja pokreta završava se otkrićem preteče prvih kamera i fotoaparata  – „camera obscura“.

Camera obscura predstavlja optički  uređaj koji se sastoji od kutije ili celokupnu sobu sa rupom na jednoj strani. Svetlost iz spoljne sredine prolazi kroz rupu i udara u površinu gde se reprodukuje, rotira za 180 stepeni, ali tako da boje i perspektiva ostaju očuvani.

Ideja takve napravi datira još iz vremena Aristotela. On je posmatrao kako se svetlost Sunca probijala kroz lišće na drveću, kroz rešeto, pa čak i kroz isprepletane prste i pravila senke na zemlji. I mnogi drugi naučnici su bili veoma zainterovani za ovu temu, ali je za pronalazača izabran arapski naučnik Ibn Al Haitama. On je zapazio, u desetom veku, da na belim zidovima zatamnjenih soba, ili u šatoru postavljenom u sunčanom pejzažu srednjeg Istoka, svetlost pri prolasku kroz pukotinu u zidu na suprotnoj strani projektuje sve što se napolju zbiva: lepršanje zastave, pokreti pešaka, konjanika itd.

Camera-Obscura-Portsmouth-Natural-History-Museum-Cumberland-blacksheep.rs

Iako za tadašnje vreme revolucionarno otkriće, ovakav način pravljenja slika nije se zadržao zato što su smatrali da je poenta fotografije da se sama stvori i zadrži što kod camere obscure nije bio slučaj. Prvu zabeleženu fotografiju napravio je Nizefor Nijeps 1826-e godine pod nazivom „Postavljeni sto“. Njegova metoda zahtevala je višesatnu ekspoziciju uz jaku sunčevu svetlost i nije se pokazala najboljom. Zato su mnogi naučnici pokušavali da takvu ekspoziciju smanje. Žak Daguer i Vilijam Foks Talbot  samo su neki od umetnika koji su se bavii ovom temom u decenijama koje su usledile. Ipak, najznačajniji pomak za stvaranje filma, učinio je Džordž Istman koji je izumeo fotografski film, tj. tanku prozirnu traku sa fotoosetljivim slojem. Prve aparate je proizveo u svojoj kompaniji Kodak koji su imali ugrađene filmove, a nakon što bi se potrošila rolna filma, ceo fotoaparat bi se vraćao u Kodak, gde su film razvijali, pravili fotografije, a potom vraćali aparat vlasniku zajedno sa fotografijama i novom rolnom.

Ubrzo posle toga, dobijamo i prvi film. Osnivači onoga što danas nazivamo „filmom“ su braća Lumijer, Avgust i Luis, francuski hemičar i fizičar. Francuska se zato smatra i kolevkom sedme umetnosti, filma. Odrasli u porodici koja se bavila fotografijom, imali su dobrih predispozicija za ono što su postigli. Njihova želja je bila da ljudi, u što većem broju, vide  pokretne slike i da postignu što veći komercijalni uspeh. U tome su i uspeli, pronalaskom kinematografa koji je omogućio javno prikazivanje filmova. Kinematograf je tada, osim uloge filmske kamere, predstavljao i mašinu za kopiranje, kao i projektor.

Prva javna projekcija pokretnih slika održana je 28. Decembra 1895 u Parizu, na pariskom Bulevaru De Kapisin u podrumu Grand Kafea. Posetioci su bili 35 znatiželjnika koji su platili cenu od po jednog franka. To su prve osobe koje su imale priliku da vide prvi film u istoriji „Izlazak radnika iz fabrike“.  On nije imao nekakvu posebnu radnju ili priču, kakvu očekujemo kod današnjih filmova. Prikazivane su slike radnica sa širokim suknjama i šeširima ukrašenim perjem, radnika koji guraju svoje bicikle i više je ličio na prikaz socijalnog života i preteča dokumentarnih filmova.

Film koji je više proslavio braću Lumijer je „Dolazak voza u stanicu“. On  je prikazivao, kako i sam naziv govori, voz, koji se isprva vidi samo kao crna tačka na horizontu čime su se poigravali sa mogućnostima objektiva, kako, u sve krupnijim i krupnijim planovima koji se i danas koriste, dolazi u stanicu. Značajna zanimljivost u vezi ovog filma je ta što je većina gledalaca skočila uplašeno sa svojih sedišta misleći da će ih voz pregaziti. Za te ljude, tada, to je bilo nešto slično 3D tehnologiji u današnje vreme.

Desio se pravi bum u filmskoj industriji. Braća Lumijer, podstaknuti velikim uspehom, počeli su da osposobljavaju sve više snimatelja koji su donosili snimke sa svojih putovanja po svetu, prvenstveno snimajući carske ličnosti, ministre ili jednostavno, dnevne događaje i svakodnevni život. Ljude je neko vreme držala pažnja i opčinjenost novim uzbuđenjima koje su doživeli, ali ubrzo im je dosadilo, kao i sve što ljudima dosadi, da posmatraju scene iz svakodnevnog života i tako se stvorila potreba za pričom.

Žorž Melijes je čovek kojeg u ovom slučaju treba pomenuti. On je u to vreme rukovodio iluzionističkim pozorištem „Robet Hudini“ u kojem su nastupali mađioničari. Bio je veoma inovativan u razvijanju same priče i radnje filma, kao i specijalnih efekata. Otkrio je efekat zaustavljenog kadra, a bio i jedan od prvih stvaralaca koji su koristili tehniku duple ekspozicije kao i ručno bojenje svakog frejma filmskog kadra.

Vratimo se u Srbiju. Počeci produkcije u Srbiji datiraju od 6. Juna 1896 kada je, šest meseci posle svoje premijere u Parizu, prva javna filmska traka braće Lumijer prikazana u kafani Kod zlatnog krsta na Terazijama. Premijeri su prisustvovali tadašnji kralj Aleksandar Obrenović i kraljica majka Natalija. Bioskopska projekcija u Beogradu održana je pre nego u Njujorku i ostalim većim evropskim prestonicama.

I tako, istorija filma ostavlja svoj pečat i u Srbiji, koja nastavlja da razvija film, novim tehnikama i mogućnostima. Prvi zvanično igrani film je „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“.

Velike produkcije počinju da se stvaraju, prvenstveno Holivud i Bolivud, i film od sredstva koje bi omogućilo naučno istraživanje života i prirodnih pojava postaje masovna zabava, a kasnije i umetnost.

„Ali to nije tema razmišljanja tebe koji sediš u bioskopu i posmatraš najveća dostignuća savremene kinematografije, a ona su stvarno velika. Scene iz vazduha, realistični monstrumi, čudesni efekti u 3D formatu koje osnivači filma ni u svojim najluđim snovima nisu mogli da zamisle.“

 

Autorka: Jelisaveta Ilić

Fotografije: teamlocals.co.uk

1 Komentar

Ostavi komentar