05 jan ~ ISPOD POVRŠINE ~
I
Grubo i iznenada
Sa oblaka
Na zemlju padoh.
Zbaciše me tek tako,
Bez razmišljanja,
Bez imalo saosjećanja.
Obrisaše me
Kao prašinu,
Šutnuše kao tuđu loptu
Iz svog dvorišta
I zgaziše mi snove
Poput opušaka u blatu.
Odjednom se nađoh sama,
Lice u lice sa sobom.
Šta sad?!
II
– Pa nije ti to prvi put da tako na zemlju tresneš.
– Da, nije. Ali ovog puta bolilo je više nego inače.
– Da, ali to nije razlog da odustaneš od svoje potrage, da digneš ruke od svojih snova.
– Ali u meni je sve uzdrmano, iz temelja.
– Pa? To ti i nije neki izgovor, da znaš. Ni opravdanje. Šta mari što su te bacili sa svog oblaka? Izmislićeš ti sebi novi i opet ćeš jezditi. Vratićeš se još jača, mudrija i odlučnija. Jer snagu koju nosiš u sebi posjeduju samo rijetki, i tvoji porazi nisu porazi, nego odmarališta za buduće pobjede. Ti si žena ratnik, i rođeni pobjednik. Uskoro će moći samo leđa da ti vide. I stoga, šta mari što si sada na dnu kada jedini put sa tog mjesta ka vrhu vodi?
III
Lice u lice,
Sama sa sobom,
Zagledah se duboko
U samu suštinu svog bića
I u odrazu očiju svojih
Ugledah plamen
I ognjenu pticu
Kako širi svoja vatrena krila
I ka suncu
I oblacima novim
Žurno leti…
Autorka: Tanja Spasojević
Fotografije: blogspot.com
Nema komentara