~ ISPOD POVRŠINE ~

 

I

Grubo i iznenada

Sa oblaka

Na zemlju padoh.

Zbaciše me tek tako,

Bez razmišljanja,

Bez imalo saosjećanja.

Obrisaše me

Kao prašinu,

Šutnuše kao tuđu loptu

Iz svog dvorišta

I zgaziše mi snove

Poput opušaka u blatu.

Odjednom se nađoh sama,

Lice u lice sa sobom.

 

Šta sad?!

 

II

–         Pa nije ti to prvi put da tako na zemlju tresneš.

–         Da, nije. Ali ovog puta bolilo je više nego inače.

–         Da, ali to nije razlog da odustaneš od svoje potrage, da digneš ruke od svojih snova.

–         Ali u meni je sve uzdrmano, iz temelja.

–         Pa? To ti i nije neki izgovor, da znaš. Ni opravdanje. Šta mari što su te bacili sa svog oblaka? Izmislićeš ti sebi novi i opet ćeš jezditi. Vratićeš se još jača, mudrija i odlučnija. Jer snagu koju nosiš u sebi posjeduju samo rijetki, i tvoji porazi nisu porazi, nego odmarališta za buduće pobjede. Ti si žena ratnik, i rođeni pobjednik. Uskoro će moći samo leđa da ti vide. I stoga, šta mari što si sada na dnu kada jedini put sa tog mjesta ka vrhu vodi?

 

III

Lice u lice,

Sama sa sobom,

Zagledah se duboko

U samu suštinu svog bića

I u odrazu očiju svojih

Ugledah plamen

I ognjenu pticu

Kako širi svoja  vatrena krila

I ka suncu

I oblacima novim

Žurno leti…

oblak

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: blogspot.com

Nema komentara

Ostavi komentar